OD ANTIKE STOLJEĆIMA (II. dio)
ŽRTVA ZRINSKIH I FRANKOPANA
ŽRTVA ZRINSKIH I FRANKOPANA
Ante Starčević koristio je iskustva Zrinskih i Frankopana – vidimo u tekstu „Zrinsko – frankopanski pokret“ u četvrtom poglavlju:
„Stisnut u okvire austrijskih posezanja upravo je u drugoj polovini XIX. stoljeća pravaški ideolog Ante Starčević gradio hrvatsku nacionalnu politiku na praktičnom iskustvu Zrinskih i Frankopana, oslanjajući se na potporu Francuske i već oronule Turske.
Premda je u svijesti hrvatskih ljudi učvrstio ideju neovisne države, osloncem na spomenute velevlasti nije uspio ostvariti gotovo ništa od svoga programa, jer se i dinamika političkoga života razvijala u skladu s duhom svoga vremena. Nu unatoč svim nevoljama, ideja hrvatske države i nacionalne slobode natkrilila je sve svoje krvnike pa je u temeljima današnje hrvatske države ugrađena svaka žrtva za slobodu, uključivši i žrtvu Zrinskih i Frankopana.“
OBRANA HRVATSKOGA JEZIKA
„Starčević i pravaški pokret“ naslov je petog poglavlja, u kojem dolazimo do zanimljivog zapažanja o slikovitom pisanju Ante Starčevića. Stoga iz teksta „Politički i književni suvremenik“ izdvajamo:
„Starčevićeva pak obrana hrvatskoga jezika, bez obzira na nedostatke, koji su, naravno, nakon stoljeća i pol uočljivi, ostaje u svom temelju jedinstvena i gotovo nepovredljiva.Naime, jezik što ga je stvorila hrvatska književnost, i jezik na kojem su tisuću godina pisani hrvatski dokumenti jezik je naroda koji je tu književnost stvorio.
Zbog svega toga akademik Jelčić s pravom zaključuje kako je iz Starčevićeva djela izrasla književnost hrvatskoga realizma ili bar onaj njezin najreprezentativniji dio. Buduća istraživanja mogla bi lako pokazati kako se Starčevićev utjecaj protegnuo i u novi realizam 30 – tih godina 20. stoljeća pa je Ante Starčević, osim što je naš politički i književni suvremenik.“ – ustvrdio je Kovačević u spomenutom poglavlju, u kojem kroz djela Starčevića, Kvaternikov rakovički pokret, Filipovićevo oslobađanje BiH od turske okupacije i Matošev analitički duh klonuloga hrvatstva na prijelazu 19. u 20. stoljeće pokazuje rast probuđenoga nacionalizma. Također je vidljiva njegova klonulost, koja završava jugoslavenskom tragedijom.
„U eseju „Oporuka Petra Velikoga“ orisao je karakter ondašnje politike, koja se i danas makijavelistički nesmiljeno provodi, a to više, makijavelizam kao i u starčevićevo doba, provodi se na štetu naroda u kojem različite skupine himbeno „prodikuju“ o ugrozi različitih prava.
Među tim udrugama, smatrao je Starčević, bio je znatan broj uhoda iz zainteresiranih država. Sam pak tekst makijavelističke oporuke Petra Velikoga, kao da se i danas podudara sa smjernicama ruske vanjske politike. Govoreći o ruskom pokretu, unatoč nedostatka temeljitijega zaključka, raščlanio je pojedine političke skupine u tadašnjoj Rusiji, koje će za tridesetak godina pripremiti put u „oktobarsku“ katastrofu Rusije, ali i polovice europskih država.
Genij jednoga Starčevića je doista rijetkost ne samo u hrvatskim, nego s obzirom na okolnosti u kojima je djelovao, i u europskim razmjerima. On je doista politički prorok, koji je očima 19. stoljeća ne samo najavio burno stoljeće puno nasilja i prevrata, nestanka višenarodnih država i pojave novih emancipiranih suverenih nacija, nego i konačnu obnovu hrvatske državne neovisnosti.
Nu dalekovidna svježina njegovih pogleda prešla je i u novo tisućljeće pa se ne treba čuditi, ako u Starčevićevim djelima pronađete još uvijek žive političke obrasce, koji su na snazi i u današnjoj Europskoj uniji te njezinu političkom okruženju.“ – piše autor knjige u tekstu „Prorok koji je očima 19. gledao u 20. stoljeće i dalje“.
PRVI SVJETSKI RAT I HRVATI
Tim riječima Kovačević daje naslov šestog poglavlja, u kojem posebnu pozornost privlači tekst „Zašto nismo napravili nezavisnu hrvatsku državu 1918.?“ Čitajući dolazimo do odgovora: neiskorištene hrvatske mogućnosti i realizacija velikosrpske politike u hrvatskim zemljama, za što nam nitko drugi nije više bio odgovoran od naših hrvatskih političara.
U tekstu „Hrvati su imali vojsku, ali im je nedostajala politika“ pisac tvrdi:
„ Iz svega navedenoga nije teško zaključiti kako je hrvatska vojska iz Prvoga svjetskog rata izašla neporažena i nepobijeđena. Imala je vrhunski zapovjedni i časnički kadar, na čelu s feldmaršalom Svetozarom Borojevićem i generalom Stjepanom Sarkotićem, koji su s doista iznimno motiviranom vojskom, mogli braniti državnu suverenost i njezinu cjelovitost, da ju je pratila tadašnja hrvatska politička elita, koja je samo na temelju Willsonove deklaracije trebala aktivirati članak o samoodredbi naroda i krenuti u pregovore s Antantom. Zapravo, danas bismo rekli, Hrvatskoj je 1918. godine nedostajao samo jedan Franjo Tuđman.
NACIONALNI I DRŽAVNI PROBITAK
Nu povijest se nažalost realizirala na štetu hrvatskih nacionalnih probitaka, pa je posljedica Prvoga svjetskog rata bilo osnivanje monarhofašističke Jugoslavije i sustavan progon borbenoga dijela hrvatstva, koje je zaklon našlo u Beču. Utemeljitelji prvoga organiziranog otpora protiv Srbije bili su upravo oni pobjednički hrvatski časnici iz Prvoga svjetskog rata. Iz tog Hrvatskoga komiteta potekla je hrvatska borba za oslobođenjem.
Pogrejšku sličnu politici iz Prvoga rata hrvatski su političari opetovali i tijekom Drugoga svjetskog rata. Naime, priklonivši se velikoruskoj ideji koja se realizirala preko boljševizma Hrvatsku su ponovno vratili u velikosrpski jugoslavenski projekt.
Jednako tako i danas neki političari u ime neke svoje izmišljene pravednosti priklanjaju se ruskoj strategiji, koja se sve snažnije sukobljava sa strategijom SAD-a.
Hrvatskoj politici trebala bi biti zadaća, da u svim tim međunarodnim turbulencijama gleda isključivo svoj nacionalni i državni probitak. U protivnom morat ćemo ponavljati opet iste one pogrješke iz nesklone nam prošlosti.“
U šestom poglavlju čitatelj također može otkriti nepoznatu hrvatsku vojničku slavu i njene uzroke kao i povijesnu sintezu hrvatskoga vojnog umijeća.
završetak II. dijela
Priredio: Krešimir Dukarić
Snimila: Maja Dukarić -fotografija Beča (Gloriette)
Objavljeno 5. ožujka 2017.
„Stisnut u okvire austrijskih posezanja upravo je u drugoj polovini XIX. stoljeća pravaški ideolog Ante Starčević gradio hrvatsku nacionalnu politiku na praktičnom iskustvu Zrinskih i Frankopana, oslanjajući se na potporu Francuske i već oronule Turske.
Premda je u svijesti hrvatskih ljudi učvrstio ideju neovisne države, osloncem na spomenute velevlasti nije uspio ostvariti gotovo ništa od svoga programa, jer se i dinamika političkoga života razvijala u skladu s duhom svoga vremena. Nu unatoč svim nevoljama, ideja hrvatske države i nacionalne slobode natkrilila je sve svoje krvnike pa je u temeljima današnje hrvatske države ugrađena svaka žrtva za slobodu, uključivši i žrtvu Zrinskih i Frankopana.“
OBRANA HRVATSKOGA JEZIKA
„Starčević i pravaški pokret“ naslov je petog poglavlja, u kojem dolazimo do zanimljivog zapažanja o slikovitom pisanju Ante Starčevića. Stoga iz teksta „Politički i književni suvremenik“ izdvajamo:
„Starčevićeva pak obrana hrvatskoga jezika, bez obzira na nedostatke, koji su, naravno, nakon stoljeća i pol uočljivi, ostaje u svom temelju jedinstvena i gotovo nepovredljiva.Naime, jezik što ga je stvorila hrvatska književnost, i jezik na kojem su tisuću godina pisani hrvatski dokumenti jezik je naroda koji je tu književnost stvorio.
Zbog svega toga akademik Jelčić s pravom zaključuje kako je iz Starčevićeva djela izrasla književnost hrvatskoga realizma ili bar onaj njezin najreprezentativniji dio. Buduća istraživanja mogla bi lako pokazati kako se Starčevićev utjecaj protegnuo i u novi realizam 30 – tih godina 20. stoljeća pa je Ante Starčević, osim što je naš politički i književni suvremenik.“ – ustvrdio je Kovačević u spomenutom poglavlju, u kojem kroz djela Starčevića, Kvaternikov rakovički pokret, Filipovićevo oslobađanje BiH od turske okupacije i Matošev analitički duh klonuloga hrvatstva na prijelazu 19. u 20. stoljeće pokazuje rast probuđenoga nacionalizma. Također je vidljiva njegova klonulost, koja završava jugoslavenskom tragedijom.
„U eseju „Oporuka Petra Velikoga“ orisao je karakter ondašnje politike, koja se i danas makijavelistički nesmiljeno provodi, a to više, makijavelizam kao i u starčevićevo doba, provodi se na štetu naroda u kojem različite skupine himbeno „prodikuju“ o ugrozi različitih prava.
Među tim udrugama, smatrao je Starčević, bio je znatan broj uhoda iz zainteresiranih država. Sam pak tekst makijavelističke oporuke Petra Velikoga, kao da se i danas podudara sa smjernicama ruske vanjske politike. Govoreći o ruskom pokretu, unatoč nedostatka temeljitijega zaključka, raščlanio je pojedine političke skupine u tadašnjoj Rusiji, koje će za tridesetak godina pripremiti put u „oktobarsku“ katastrofu Rusije, ali i polovice europskih država.
Genij jednoga Starčevića je doista rijetkost ne samo u hrvatskim, nego s obzirom na okolnosti u kojima je djelovao, i u europskim razmjerima. On je doista politički prorok, koji je očima 19. stoljeća ne samo najavio burno stoljeće puno nasilja i prevrata, nestanka višenarodnih država i pojave novih emancipiranih suverenih nacija, nego i konačnu obnovu hrvatske državne neovisnosti.
Nu dalekovidna svježina njegovih pogleda prešla je i u novo tisućljeće pa se ne treba čuditi, ako u Starčevićevim djelima pronađete još uvijek žive političke obrasce, koji su na snazi i u današnjoj Europskoj uniji te njezinu političkom okruženju.“ – piše autor knjige u tekstu „Prorok koji je očima 19. gledao u 20. stoljeće i dalje“.
PRVI SVJETSKI RAT I HRVATI
Tim riječima Kovačević daje naslov šestog poglavlja, u kojem posebnu pozornost privlači tekst „Zašto nismo napravili nezavisnu hrvatsku državu 1918.?“ Čitajući dolazimo do odgovora: neiskorištene hrvatske mogućnosti i realizacija velikosrpske politike u hrvatskim zemljama, za što nam nitko drugi nije više bio odgovoran od naših hrvatskih političara.
U tekstu „Hrvati su imali vojsku, ali im je nedostajala politika“ pisac tvrdi:
„ Iz svega navedenoga nije teško zaključiti kako je hrvatska vojska iz Prvoga svjetskog rata izašla neporažena i nepobijeđena. Imala je vrhunski zapovjedni i časnički kadar, na čelu s feldmaršalom Svetozarom Borojevićem i generalom Stjepanom Sarkotićem, koji su s doista iznimno motiviranom vojskom, mogli braniti državnu suverenost i njezinu cjelovitost, da ju je pratila tadašnja hrvatska politička elita, koja je samo na temelju Willsonove deklaracije trebala aktivirati članak o samoodredbi naroda i krenuti u pregovore s Antantom. Zapravo, danas bismo rekli, Hrvatskoj je 1918. godine nedostajao samo jedan Franjo Tuđman.
NACIONALNI I DRŽAVNI PROBITAK
Nu povijest se nažalost realizirala na štetu hrvatskih nacionalnih probitaka, pa je posljedica Prvoga svjetskog rata bilo osnivanje monarhofašističke Jugoslavije i sustavan progon borbenoga dijela hrvatstva, koje je zaklon našlo u Beču. Utemeljitelji prvoga organiziranog otpora protiv Srbije bili su upravo oni pobjednički hrvatski časnici iz Prvoga svjetskog rata. Iz tog Hrvatskoga komiteta potekla je hrvatska borba za oslobođenjem.
Pogrejšku sličnu politici iz Prvoga rata hrvatski su političari opetovali i tijekom Drugoga svjetskog rata. Naime, priklonivši se velikoruskoj ideji koja se realizirala preko boljševizma Hrvatsku su ponovno vratili u velikosrpski jugoslavenski projekt.
Jednako tako i danas neki političari u ime neke svoje izmišljene pravednosti priklanjaju se ruskoj strategiji, koja se sve snažnije sukobljava sa strategijom SAD-a.
Hrvatskoj politici trebala bi biti zadaća, da u svim tim međunarodnim turbulencijama gleda isključivo svoj nacionalni i državni probitak. U protivnom morat ćemo ponavljati opet iste one pogrješke iz nesklone nam prošlosti.“
U šestom poglavlju čitatelj također može otkriti nepoznatu hrvatsku vojničku slavu i njene uzroke kao i povijesnu sintezu hrvatskoga vojnog umijeća.
završetak II. dijela
Priredio: Krešimir Dukarić
Snimila: Maja Dukarić -fotografija Beča (Gloriette)
Objavljeno 5. ožujka 2017.