PREDSTAVLJANJE
KNJIGE – 2. dio
MATE KOVAČEVIĆ
SUDBINA HERCEGBOSANSKIH HRVATA – SUVERENOST U OKVIRU EU FEDERALIZMA
MATE KOVAČEVIĆ
SUDBINA HERCEGBOSANSKIH HRVATA – SUVERENOST U OKVIRU EU FEDERALIZMA
"Predsjednik
vladajuće Socijalističke partije Goran Perčević izjavio je da će se nakon
postizanja mira i ukidanja sankcija „nastaviti proces integracije srpskih
zemalja koji je već počeo na obrazovnom i informativnom planu“…Radikali su taj
san svojedobno pokušali omeđiti granicom Karlobag - Karlovac - Virovitica…Čelnik
SPO Vuk Drašković najavljuje ujedinjenje Srbije, Crne Gore, Makedonije, čitave
BiH bez zapadne Hercegovine i srpske krajine bez obzira na model (federativni
ili konfederativni) međusobnih odnosa…Predsjednik DS Zoran Đinđić je izjavio da
„kompromis treba tražiti ne u mijenjanju državnog statusa krajine nego u
normalizaciji prometnih, gospodarskih i drugih veza Srbije i krajine“…
Predsjednik SNO Mirko Jović tvrdi da se srpski nacionalni interes može
ostvariti u više faza, a prva je „vojna pobjeda“.
Očito režirani muslimansko-hrvatski i unutarmuslimanski sukob između pristaša Fikreta Abdića i Alije Izetbegovića u BiH, omogućili bi Miloševiću ležeran nastup u Ženevi, a kod dijela zapadne politike, ponajprije američke vlade to bi obnovilo djelomično povjerenje i status elastična pregovarača, koji bi zbog prepuštanja 2-3 posto teritorija Muslimanima, ponovno zadobio i status čovjeka bez kojeg se ne može riješiti kriza.
Čelnici Europskoga saveza u Ženevi će pokušati nagovoriti Srbe da prepuste 3,3 posto teritorija Muslimanima, a u zamjenu će im biti ponuđeno postupno ukidanje sankcija, navodi britanski radio tekst Iana Traynora iz The Guardiana. Upravo u takvim okolnostima, koje su na međunarodnom planu trebale potvrditi legalizaciju velikosrpske agresije na Hrvatsku, ojačati međunarodni ugled Slobodanu Miloševiću te slomiti ili bar omekšati Tuđmanov otpor toj politici britansko - francuskih interesa, Erasmus – Gilda u Zagrebu organizira skup „Hrvati i Srbi“, na kojem su uz protagoniste nazočni i veleposlanici SR Njemačke, SAD, Velike Britanije i Italije dr. Horst Weisel, Peter Galbraith, Bryan Sparow i Salvatore Cillento. Valja podsjetiti kako su na coctailu poslije skupa nazočili i tadašnji predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora Josip Manolić i saborski zastupnik Josip Boljkovac, kasnije zagovornici primjene plana Z – 4, kojim je trebalo legalizirati srpsku državu u Hrvatskoj.
Da je predsjednik Franjo Tuđman očito bio glavna zaprjeka za realizaciju britanskoga plana o srpskoj dominaciji na Balkanu svjedoči i tekst zahtjeva jednoga dijela protagonista skupa, koji su nešto ranije u časopisu Erasmus pod naslovom Vrijeme za povlačenje s vlasti zatražili da predsjednik Tuđman napusti mjesto Predsjednika Republike.
No Tuđman je otišao tek nakon povijesno obavljene zadaće, odnosno, sklapanja strateškoga saveza sa Sjedinjenim Državama, što je omogućilo oslobađanje hrvatske države oslobodilačkim pothvatima Bljesak i Oluje. Upravo su ti pothvati bili preduvjet za prekid rata u BiH, potpisivanjem mirovnoga sporazuma u Daytonu te za provedbu procesa mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja u hrvatski državno-pravni sklop. Vojničke pobjede omogućile su sklapanje međudržavnoga sporazuma između Hrvatske i Srbije, kojim su se nakon stogodišnjih prijepora riješila pitanja hrvatsko – srpskih odnosa.
Dakle, Tuđman je otišao tek 1999. godine, što je britanskoj politici i skupini nezadovoljnika stvaranjem hrvatske države omogućilo da nakon preuzimanja vlasti kotač hrvatske borbe okrenu ponovno prema istoku i balkanskim integracijama.
Tako je nakon trećejanuarskoga prevrata 2000. godine u Zagrebu na balkanskom veleskupu, pod pokroviteljstvom Francuske i Britanije otpočeo proces razgradnje državnih ustanova, dok je u javnom prostoru započela radikalna detuđmanizacija, koju su predvodili nekadašnji organizatori, odnosno glavni sudionici zagrebačkoga skupa „Hrvati i Srbi“.
Tako razrađene i kasnije dograđivane teze o navodnoj hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, što ih je posebno militantno izricala gospođa Vesna Pusić, postale su dijelom optužnica protiv hrvatskih časnika i političkoga vodstva na sudu za ratne zločine u Haagu.
Optužba protiv Hrvata iz BiH trebala je omogućiti slamanje hrvatske konstitutivnosti, što su je na terenu uz pomoć trećejanuarske vlasti proveli Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown te na taj način realizirali ratne muslimanske planove o izlasku na more. Time je južni dio Republike Hrvatske postao gotovo vojno nebranjiv.
Pobjede Hrvatske vojske i oslobađanje okupiranoga teritorija tzv. detuđmanizacijom su pretvoreni u navodno proračunati progon Srba iz Hrvatske, što je u haaškim optužnicama protiv Republike Hrvatske formulirano kao „agresije na krajinu“.
Premda je pred sudom raskrinkano mnoštvo lažnih svjedoka, ostaje činjenica kako je Haaško tužiteljstvo desetak godina nakon sloma okupacijske tvorevine na teritoriju Republike Hrvatske, ponovno pokušalo oživjeti jednu zločinačku tvorevinu. Završetak dugoročnoga procesa geopolitičkoga ustrojstva tzv. Zapadnog Balkana kao cjeline, započet jednim dijelom i zagrebačkim skupom iz 1993. godine, ovisio je najveći dijelom o snazi, interesu i mimoilaženju velikih sila i hrvatske političke strategije te interesu i umijeću njezinih političara. Na kraju je ipak voljom Sjedinjenih Država Hrvatska ušla u NATO savez, a 1. srpnja će i u EU, što će bar na određeno vrijeme otkloniti stalnu balkansku prijetnju nad hrvatskim glavama, koja je u kontinuitetu trajala sve do 1918. godine. U zadnjim pak političkim događajima i ponovnom oživljavanju srpskohrvatskoga zajedništva, koje promovira Milanovićeva vlada nije teško otkriti i političku platformu, koja je između ostaloga iznjedrena i na zagrebačkom skupu „Hrvati i Srbi“ 1993. godine.“
Očito režirani muslimansko-hrvatski i unutarmuslimanski sukob između pristaša Fikreta Abdića i Alije Izetbegovića u BiH, omogućili bi Miloševiću ležeran nastup u Ženevi, a kod dijela zapadne politike, ponajprije američke vlade to bi obnovilo djelomično povjerenje i status elastična pregovarača, koji bi zbog prepuštanja 2-3 posto teritorija Muslimanima, ponovno zadobio i status čovjeka bez kojeg se ne može riješiti kriza.
Čelnici Europskoga saveza u Ženevi će pokušati nagovoriti Srbe da prepuste 3,3 posto teritorija Muslimanima, a u zamjenu će im biti ponuđeno postupno ukidanje sankcija, navodi britanski radio tekst Iana Traynora iz The Guardiana. Upravo u takvim okolnostima, koje su na međunarodnom planu trebale potvrditi legalizaciju velikosrpske agresije na Hrvatsku, ojačati međunarodni ugled Slobodanu Miloševiću te slomiti ili bar omekšati Tuđmanov otpor toj politici britansko - francuskih interesa, Erasmus – Gilda u Zagrebu organizira skup „Hrvati i Srbi“, na kojem su uz protagoniste nazočni i veleposlanici SR Njemačke, SAD, Velike Britanije i Italije dr. Horst Weisel, Peter Galbraith, Bryan Sparow i Salvatore Cillento. Valja podsjetiti kako su na coctailu poslije skupa nazočili i tadašnji predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora Josip Manolić i saborski zastupnik Josip Boljkovac, kasnije zagovornici primjene plana Z – 4, kojim je trebalo legalizirati srpsku državu u Hrvatskoj.
Da je predsjednik Franjo Tuđman očito bio glavna zaprjeka za realizaciju britanskoga plana o srpskoj dominaciji na Balkanu svjedoči i tekst zahtjeva jednoga dijela protagonista skupa, koji su nešto ranije u časopisu Erasmus pod naslovom Vrijeme za povlačenje s vlasti zatražili da predsjednik Tuđman napusti mjesto Predsjednika Republike.
No Tuđman je otišao tek nakon povijesno obavljene zadaće, odnosno, sklapanja strateškoga saveza sa Sjedinjenim Državama, što je omogućilo oslobađanje hrvatske države oslobodilačkim pothvatima Bljesak i Oluje. Upravo su ti pothvati bili preduvjet za prekid rata u BiH, potpisivanjem mirovnoga sporazuma u Daytonu te za provedbu procesa mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja u hrvatski državno-pravni sklop. Vojničke pobjede omogućile su sklapanje međudržavnoga sporazuma između Hrvatske i Srbije, kojim su se nakon stogodišnjih prijepora riješila pitanja hrvatsko – srpskih odnosa.
Dakle, Tuđman je otišao tek 1999. godine, što je britanskoj politici i skupini nezadovoljnika stvaranjem hrvatske države omogućilo da nakon preuzimanja vlasti kotač hrvatske borbe okrenu ponovno prema istoku i balkanskim integracijama.
Tako je nakon trećejanuarskoga prevrata 2000. godine u Zagrebu na balkanskom veleskupu, pod pokroviteljstvom Francuske i Britanije otpočeo proces razgradnje državnih ustanova, dok je u javnom prostoru započela radikalna detuđmanizacija, koju su predvodili nekadašnji organizatori, odnosno glavni sudionici zagrebačkoga skupa „Hrvati i Srbi“.
Tako razrađene i kasnije dograđivane teze o navodnoj hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, što ih je posebno militantno izricala gospođa Vesna Pusić, postale su dijelom optužnica protiv hrvatskih časnika i političkoga vodstva na sudu za ratne zločine u Haagu.
Optužba protiv Hrvata iz BiH trebala je omogućiti slamanje hrvatske konstitutivnosti, što su je na terenu uz pomoć trećejanuarske vlasti proveli Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown te na taj način realizirali ratne muslimanske planove o izlasku na more. Time je južni dio Republike Hrvatske postao gotovo vojno nebranjiv.
Pobjede Hrvatske vojske i oslobađanje okupiranoga teritorija tzv. detuđmanizacijom su pretvoreni u navodno proračunati progon Srba iz Hrvatske, što je u haaškim optužnicama protiv Republike Hrvatske formulirano kao „agresije na krajinu“.
Premda je pred sudom raskrinkano mnoštvo lažnih svjedoka, ostaje činjenica kako je Haaško tužiteljstvo desetak godina nakon sloma okupacijske tvorevine na teritoriju Republike Hrvatske, ponovno pokušalo oživjeti jednu zločinačku tvorevinu. Završetak dugoročnoga procesa geopolitičkoga ustrojstva tzv. Zapadnog Balkana kao cjeline, započet jednim dijelom i zagrebačkim skupom iz 1993. godine, ovisio je najveći dijelom o snazi, interesu i mimoilaženju velikih sila i hrvatske političke strategije te interesu i umijeću njezinih političara. Na kraju je ipak voljom Sjedinjenih Država Hrvatska ušla u NATO savez, a 1. srpnja će i u EU, što će bar na određeno vrijeme otkloniti stalnu balkansku prijetnju nad hrvatskim glavama, koja je u kontinuitetu trajala sve do 1918. godine. U zadnjim pak političkim događajima i ponovnom oživljavanju srpskohrvatskoga zajedništva, koje promovira Milanovićeva vlada nije teško otkriti i političku platformu, koja je između ostaloga iznjedrena i na zagrebačkom skupu „Hrvati i Srbi“ 1993. godine.“
U
knjizi je Mate Kovačević objavio izvješće i raščlambu Britanske helsinške
skupine o položaju hercegbosanskih Hrvata pod upravom Wolfganga Petritscha, za
čije posljedice tvrdi da su gotovo dovele do neposrednoga uništenja
hercegbosanskih Hrvata.
„Petritscheva politika dovela je Hrvate u neizgledan položaj pa oni sve više postaju žrtvom unitarističke bošnjačke politike, ali i nove paternalističke velikosrpske strategije, koja se očituje kao prividna zaštita Hrvata, koje odbacuje službeni Zagreb – piše Kovačević i dodaje:
„Svi ti pritisci, registrirani su u tekstu o političkom trokutu između Zagreba, Sarajeva i Beograda, unatoč jasno programiranom nestanku, potiču u hrvatskom korpusu otpor, a kod jednoga dijela njihovih političara i u novim uvjetima borbu za političkom afirmacijom hrvatstva. Cijeli niz kolumna objavljivanih u razdoblju od kraja 2006. do sredine 2010. prati različite inicijative za preustrojem BiH, kako bi u njoj sva tri naroda postala jednakopravna.“
Dio teksta u knjizi o spomenutom političkom trokutu objavljujemo u nastavku
„Petritscheva politika dovela je Hrvate u neizgledan položaj pa oni sve više postaju žrtvom unitarističke bošnjačke politike, ali i nove paternalističke velikosrpske strategije, koja se očituje kao prividna zaštita Hrvata, koje odbacuje službeni Zagreb – piše Kovačević i dodaje:
„Svi ti pritisci, registrirani su u tekstu o političkom trokutu između Zagreba, Sarajeva i Beograda, unatoč jasno programiranom nestanku, potiču u hrvatskom korpusu otpor, a kod jednoga dijela njihovih političara i u novim uvjetima borbu za političkom afirmacijom hrvatstva. Cijeli niz kolumna objavljivanih u razdoblju od kraja 2006. do sredine 2010. prati različite inicijative za preustrojem BiH, kako bi u njoj sva tri naroda postala jednakopravna.“
Dio teksta u knjizi o spomenutom političkom trokutu objavljujemo u nastavku
„
Hercegbosanski Hrvati u trokutu između Zagreba, Sarajeva i Beograda“
Na pitanje jesu li Bosna i Hercegovina moguće kao jedna samostalna državna cjelina, teško je potvrdno odgovoriti, jer mnoge silnice još i danas razorno djeluju na njezin državnopravni položaj. Čak i jezično površni pogled na dvočlani naziv te države pokazuje kako je ona povijesno složena tvorevina iz najmanje dvije cjeline, na čije su različitosti upozoravali, još početkom 20. stoljeća i neki hrvatski stručnjaci, definirajući geopolitiku hrvatskoga narodnosnog i državnog prostora.
Naime, južni dijelovi današnje BiH, odnosno hercegovačko područje tijekom povijesti više se približavalo Bosni, samo onda kad se ona znatnije politički i gospodarski povezivala uz hrvatska područja današnje Republike Hrvatske. Labavljenje tih veza sa svojom prirodnom geopolitičkom cjelinom, označavalo je i postupno udaljavanje Hercegovine od Bosne. Nu osim prirodnih silnica zadanih određenim prostorom, današnja Bosna i Hercegovina, vjerojatno je najsloženija državna tvorevina, u kojoj na njezinu prošlost, sadašnjost i budućnost potpuno različito gledaju njezina tri današnja državotvorna naroda (Bošnjaci-Muslimani, Srbi i Hrvati), a sudeći po međunarodnoj nazočnosti na tom prostoru, ni različite velevlasti, premda kadšto i usklade slične poglede na njezinu povijest ponajmanje vjeruju u njezinu samostalnu budućnost.
Dok je u srpskoj ideologiji javno prevladavalo mišljenje da su Srbi i Hrvati jedan narod različitih vjera, na Bosnu i Hercegovinu se gledalo kao na središnju južnoslavensku pokrajinu, koja je trebala imati povijesnu misiju u tzv. ujedinjenju južnoslavenskih zemalja, a kao primjer takva, doduše neuspjela pokušaja navodilo se razdoblje vladavine bosanskoga kralja Tvrtka I. koji se, osvojivši neka srpska područja u Podrinju proglasio kraljem Srbljem, a nešto kasnije i kraljem Hrvatske i Dalmacije.
Ta se nit, unatoč krvavim propastima dviju jugoslavnskih državnih tvorba tijekom 20. stoljeća nije potpuno utrnula i vjerojatno kao plamičak tinja u temeljima različitih nacrta budućih balkanskih političkih tvorevina. Kako se iz floskule o jednom narodu skrivala velikosrpska politika, Srbi su zahvaljujući djelovanju Srpske pravoslavne crkve, planiranom kolonizacijom te politikama dviju jugoslavenskih diktatura, primjenom načela religiozne srodnosti uspjeli cjelokupno pravoslavno pučanstvo na području bivše države uklopiti u sastav srpske nacije.
Zahvaljujući upravo tom povijesnom procesu, beogradski vlastodršci su se potkraj osamdesetih godina odlučili na provedbu političkoga plana Srpske akademije nauka i umetnosti, kojim se pod plaštem najviše znanstvene ustanove pokušalo opravdati ujedinjenje svih Srba u jedinstvenu i zajedničku nacionalnu državu. Kao rezultat te politike, na terenu su se počele organizacijski javljati tzv. srpske autonomne oblasti, iz kojih se kasnije u Hrvatskoj razvila t. zv. „republika srpska krajina“, a u Bosni i Hercegovini današnji entitet Republika Srpska.
Zato nema te politike u Beogradu, čak i unatoč ratu protiv NATO-saveza, koja bi se odrekla prekodrinskih Srba, sve dok oni na određenom kompaktnom području čine većinu pučanstva. U slučaju Bosne i Hercegovine, ne samo da imaju spomenute značajke, nego i po međunarodnom sporazumu iz Daytona, Srbi su, unatoč etničkom čišćenju Hrvata i Bošnjaka s područja koje im je pripalo, postali međunarodno priznati entitet. Njegova je zadaća viševrsne naravi, a kako je stvoren po želji međunarodnih središta moći, vjerojatno će se i usmjeravati po željama svojih roditelja.
Za razliku od pravoslavnih Srba, koji su na hrvatsko povijesno područje prispjeli osmanlijskim osvajanjem, a nakon 1918. gotovo cijelo stoljeće bili nositelji versajskog projekta i čuvari jugoslavenskih država, hrvatska se nacionalna ideologija u 19. i početkom 20. stoljeća stiješnjena između austrijske uprave u Damaciji i ugarske prevlasti u Banskoj Hrvatskoj rascijepila na Strossmayerove „jugoslavene“ i Starčevićeve hrvatske nacionaliste.
U političkoj pragmi prvi su zaslužni za stvaranje dviju jugoslavenskih država dok drugima ostaje primat u obnovi hrvatske državnosti. Iako su na budućnost hrvatske države imali različite poglede, jedni i drugi vjerojatno su očekivali da će Austrija,nakon zaposjednuća BiH, s obzirom na hrvatsko državno pravo ove zemlje utjeloviti u sastav hrvatske države. No kako je dvojna austro-ugarska vlast prvenstveno radila na vlastitim probitcima, u tadašnjoj hrvatskoj političkoj eliti rastao je sve jači otpor prema carskoj vlasti.
I dok su „jugoslaveni“ oči upirali u Beograd, Starčevićevi su stekliši umjesto religioznoga promicali etničko načelo u razvitku nacionalne svijesti, što je kod obrazovanijega muslimanskog svijeta u BiH sve više nailazilo na oduševljenje, koje je pred sam početak Prvoga svjetskog rata izraslo u zajednički politički savez katoličkih i muslimanskih Hrvata. Približavanje religijama razdvojene gotovo istovjetne narodnosne zajednice, koja je za razliku od pravoslavnih govorila ikavskom šćakavštinom još se snažnije pojačalo državnim terorom novostvorene karađorđevićevske kraljevine, koji je u programu srpskoga nacionalnog pokreta imao zadaću od „turaka“ očistiti zemlju za vlastiti životni prostor.
Nezadovoljni sporazumom Cvetković-Maček (1939.) jer su veliki dijelovi BIH ostali izvan Banovine Hrvatske, muslimanski su Hrvati s oduševljenjem dočekali 10. travnja 1941. i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, čime su računali da je riješeno pitanje BiH i njihova položaja u njoj. Propast NDH i stravični pokolji Hrvata, koje su počinile jugoslavenske komunističke postrojbe gotovo su umrtvili muslimansko hrvatstvo. Stvaranje SR BiH kao posebne federalne jedinice unutar SFRJ, nije potaknulo muslimane na snažniji politički angažman sve dok im sedamdesetih godina Titov režim nije ponudio mogućnost vlastita nacionalnoga očitovanja, koje im je zbog prevladavajuće religiozne odrednice u svijesti otvorilo put u nacionalnu integraciju pod muslimanskim imenom.“
KRAJ 2. DIJELA
Na pitanje jesu li Bosna i Hercegovina moguće kao jedna samostalna državna cjelina, teško je potvrdno odgovoriti, jer mnoge silnice još i danas razorno djeluju na njezin državnopravni položaj. Čak i jezično površni pogled na dvočlani naziv te države pokazuje kako je ona povijesno složena tvorevina iz najmanje dvije cjeline, na čije su različitosti upozoravali, još početkom 20. stoljeća i neki hrvatski stručnjaci, definirajući geopolitiku hrvatskoga narodnosnog i državnog prostora.
Naime, južni dijelovi današnje BiH, odnosno hercegovačko područje tijekom povijesti više se približavalo Bosni, samo onda kad se ona znatnije politički i gospodarski povezivala uz hrvatska područja današnje Republike Hrvatske. Labavljenje tih veza sa svojom prirodnom geopolitičkom cjelinom, označavalo je i postupno udaljavanje Hercegovine od Bosne. Nu osim prirodnih silnica zadanih određenim prostorom, današnja Bosna i Hercegovina, vjerojatno je najsloženija državna tvorevina, u kojoj na njezinu prošlost, sadašnjost i budućnost potpuno različito gledaju njezina tri današnja državotvorna naroda (Bošnjaci-Muslimani, Srbi i Hrvati), a sudeći po međunarodnoj nazočnosti na tom prostoru, ni različite velevlasti, premda kadšto i usklade slične poglede na njezinu povijest ponajmanje vjeruju u njezinu samostalnu budućnost.
Dok je u srpskoj ideologiji javno prevladavalo mišljenje da su Srbi i Hrvati jedan narod različitih vjera, na Bosnu i Hercegovinu se gledalo kao na središnju južnoslavensku pokrajinu, koja je trebala imati povijesnu misiju u tzv. ujedinjenju južnoslavenskih zemalja, a kao primjer takva, doduše neuspjela pokušaja navodilo se razdoblje vladavine bosanskoga kralja Tvrtka I. koji se, osvojivši neka srpska područja u Podrinju proglasio kraljem Srbljem, a nešto kasnije i kraljem Hrvatske i Dalmacije.
Ta se nit, unatoč krvavim propastima dviju jugoslavnskih državnih tvorba tijekom 20. stoljeća nije potpuno utrnula i vjerojatno kao plamičak tinja u temeljima različitih nacrta budućih balkanskih političkih tvorevina. Kako se iz floskule o jednom narodu skrivala velikosrpska politika, Srbi su zahvaljujući djelovanju Srpske pravoslavne crkve, planiranom kolonizacijom te politikama dviju jugoslavenskih diktatura, primjenom načela religiozne srodnosti uspjeli cjelokupno pravoslavno pučanstvo na području bivše države uklopiti u sastav srpske nacije.
Zahvaljujući upravo tom povijesnom procesu, beogradski vlastodršci su se potkraj osamdesetih godina odlučili na provedbu političkoga plana Srpske akademije nauka i umetnosti, kojim se pod plaštem najviše znanstvene ustanove pokušalo opravdati ujedinjenje svih Srba u jedinstvenu i zajedničku nacionalnu državu. Kao rezultat te politike, na terenu su se počele organizacijski javljati tzv. srpske autonomne oblasti, iz kojih se kasnije u Hrvatskoj razvila t. zv. „republika srpska krajina“, a u Bosni i Hercegovini današnji entitet Republika Srpska.
Zato nema te politike u Beogradu, čak i unatoč ratu protiv NATO-saveza, koja bi se odrekla prekodrinskih Srba, sve dok oni na određenom kompaktnom području čine većinu pučanstva. U slučaju Bosne i Hercegovine, ne samo da imaju spomenute značajke, nego i po međunarodnom sporazumu iz Daytona, Srbi su, unatoč etničkom čišćenju Hrvata i Bošnjaka s područja koje im je pripalo, postali međunarodno priznati entitet. Njegova je zadaća viševrsne naravi, a kako je stvoren po želji međunarodnih središta moći, vjerojatno će se i usmjeravati po željama svojih roditelja.
Za razliku od pravoslavnih Srba, koji su na hrvatsko povijesno područje prispjeli osmanlijskim osvajanjem, a nakon 1918. gotovo cijelo stoljeće bili nositelji versajskog projekta i čuvari jugoslavenskih država, hrvatska se nacionalna ideologija u 19. i početkom 20. stoljeća stiješnjena između austrijske uprave u Damaciji i ugarske prevlasti u Banskoj Hrvatskoj rascijepila na Strossmayerove „jugoslavene“ i Starčevićeve hrvatske nacionaliste.
U političkoj pragmi prvi su zaslužni za stvaranje dviju jugoslavenskih država dok drugima ostaje primat u obnovi hrvatske državnosti. Iako su na budućnost hrvatske države imali različite poglede, jedni i drugi vjerojatno su očekivali da će Austrija,nakon zaposjednuća BiH, s obzirom na hrvatsko državno pravo ove zemlje utjeloviti u sastav hrvatske države. No kako je dvojna austro-ugarska vlast prvenstveno radila na vlastitim probitcima, u tadašnjoj hrvatskoj političkoj eliti rastao je sve jači otpor prema carskoj vlasti.
I dok su „jugoslaveni“ oči upirali u Beograd, Starčevićevi su stekliši umjesto religioznoga promicali etničko načelo u razvitku nacionalne svijesti, što je kod obrazovanijega muslimanskog svijeta u BiH sve više nailazilo na oduševljenje, koje je pred sam početak Prvoga svjetskog rata izraslo u zajednički politički savez katoličkih i muslimanskih Hrvata. Približavanje religijama razdvojene gotovo istovjetne narodnosne zajednice, koja je za razliku od pravoslavnih govorila ikavskom šćakavštinom još se snažnije pojačalo državnim terorom novostvorene karađorđevićevske kraljevine, koji je u programu srpskoga nacionalnog pokreta imao zadaću od „turaka“ očistiti zemlju za vlastiti životni prostor.
Nezadovoljni sporazumom Cvetković-Maček (1939.) jer su veliki dijelovi BIH ostali izvan Banovine Hrvatske, muslimanski su Hrvati s oduševljenjem dočekali 10. travnja 1941. i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, čime su računali da je riješeno pitanje BiH i njihova položaja u njoj. Propast NDH i stravični pokolji Hrvata, koje su počinile jugoslavenske komunističke postrojbe gotovo su umrtvili muslimansko hrvatstvo. Stvaranje SR BiH kao posebne federalne jedinice unutar SFRJ, nije potaknulo muslimane na snažniji politički angažman sve dok im sedamdesetih godina Titov režim nije ponudio mogućnost vlastita nacionalnoga očitovanja, koje im je zbog prevladavajuće religiozne odrednice u svijesti otvorilo put u nacionalnu integraciju pod muslimanskim imenom.“
KRAJ 2. DIJELA