PREDSTAVLJANJE KNJIGE – 3. dio
MATE KOVAČEVIĆ
SUDBINA HERCEGBOSANSKIH HRVATA – SUVERENOST U OKVIRU EU FEDERALIZMA
MATE KOVAČEVIĆ
SUDBINA HERCEGBOSANSKIH HRVATA – SUVERENOST U OKVIRU EU FEDERALIZMA
„Nakon
završetka rata u BiH i potpisivanja Daytonskoga sporazuma politička se
budućnost Bosne i Hercegovine odvijala u gotovo dva zasebna pravca, s time da
bi se podproces oko pitanja hrvatskoga naroda u Federaciji mogao nazvati postupnom
eutanazijom – piše Mate Kovačević u tekstu pod naslovom “Hercegbosanski Hrvati
u trokutu između Zagreba, Sarajeva i Beograda“, i u nastavku tvrdi:
„Srbi su doduše pristali na svojevrsnu monetarnu uniju, ali su na razini svoga entiteta zadržali vojsku, policiju, sigurnosne službe, vlastitu središnju banku i ostale novčarske te kulturno-obrazovne ustanove koje su im u kriznom razdoblju prvih poslijedaytonskih godina omogućili preživljavanje. Unatoč kombinaciji snažnih međunarodnih pritisaka i povlastica, odnosno metode t. zv. batine i mrkve, morali su se riješiti političkoga vodstva, koje je relativno uspješno za Srbe, ali ne i za njihove međunarodne sponzore riješilo pitanje teritorijalnoga ustroja.
Uz pomoć nekih zapadnih sila, sjedište su svoga entiteta premjestili s Pala, središnjega dijela svoje tvorevine na zapad, u Banja Luku, čime su unaprijed uspješno zauzdali svaku možebitnu operaciju hrvatskih ili muslimanskih snaga za oslobođenje bosanskoga teritorija, kojeg su u to vrijeme okolne političke elite (muslimanska, hrvatska i elite zemalja njemačkoga govornog područja smatrale okupiranima). Na taj su način riješili svaku dvojbu oko nekadašnjih prigovora hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, kako je navodno namjerno prepustio Posavinu Srbima te da nije htio uz pomoć muslimanskih snaga presjeći t. zv. Posavski koridor.
Naravno floskula oko probijanja koridora padala je na plodno tlo kod neupućena svijeta u osnovne elemente vojničkoga umijeća. Možebitno presijecanje koridiora dovelo bi Srbe u potpuno okruženje, a na tako zaokruženu prostoru, među njima bi stvorilo povoljne psihološke uvjete za obranu terena gotovo do zadnjega daha. Spojeni sa Srbima u okupiranim dijelovima Hrvatske, nakon čišćenja bihaćkoga područja, imali bi sve preduvjete, koje je tražila tadašnja međunarodna zajednica da im prizna državnost. Tako bi golema područja zapadne Bosne, zajedno s onima što su ih Srbi okupirali u Hrvatskoj postali dijelovima Zapadne Srbije. Nu na našu sreću predsjednik Tuđman je odigrao tada najbolju moguću kartu i potkraj ljeta 1995. doveo u šah-mat poziciju Srbe iz Banja Luke, koji su zbog blizine i napredovanja hrvatskih snaga iz smjera Jajca već bili napustili grad.
Zapad je Banja Luku ostavio u srpskim rukama. Od tada Banja Luka postupno postaje medijsko, kulturno i političko središte koje čuva, promiče i razvija srpski identitet. Danas je glavni grad Republike Srpske, u kojem i hrvatska država unatoč nedostatku Hrvata ima svoje konzularno zastupstvo. Mudrom politikom uvođenja stranoga kapitala, Banja Luka je nakon ruskih ulaganja u naftnu industriju, britanskoga preuzimanja hidroelektrana i srbijanske kupovine Telekoma uglavnom postavila tehničko rješenje za budućnost srpskoga entiteta. On pod ovakvim uvjetima može biti u sastavu postojeće BiH, a svako možebitno ograničavanje srpske autonomije, poglavito nakon presude Međunarodnoga suda pravde u Haagu, koji je Srbiju oslobodio odgovornosti za genocid u Srebrenici dovodi zapravo u pitanje opstojnost same Bosne i Hercegovine.
Uostalom današnji predsjednik Vlade RS Milorad Dodik ne bi zastupao i otvoreno branio srpska stajališta kad iza svojih leđa ne bi imao snažnu potporu iz međunarodne zajednice. Za razliku od Srba koji su jednu od inačica jugoslavenskoga unitarizma zamijenili načelom autonomnosti i branili se protiv premoći jedne unitarističke politike, muslimanska je strana iz pozicije otpora prema saveznim tijelima u Beogradu sve znatnije počela provoditi unitarističku politiku proti kojoj se do tada na razini SFRJ opirala.
Nu prije političkoga obračuna sa Srbima bošnjačka je strana, uostalom kao i tijekom rata primijenila ovaj put političku taktiku, kako Srbe, dok se ne riješi pitanje pacifikacije Hrvata, valja po svaku cijenu držati na distanci. Tako je i bilo, pa je zahvaljujući nekim predstavnicima međunarodne uprave (Petritsch i Ashdown) hrvatska autonomija stečena međunarodnim ugovorom u Daytonu, a inače realizirana primjenom federalnoga sustava u međusobnu odnosu jedinica županijske uprave, koje su u odnosu na federacijska tijela vlasti trebale štititi interese hrvatskoga naroda nasilno poništena tek nakon dolaska nove garniture vlasti u Republici Hrvatskoj 2000. godine.
„Srbi su doduše pristali na svojevrsnu monetarnu uniju, ali su na razini svoga entiteta zadržali vojsku, policiju, sigurnosne službe, vlastitu središnju banku i ostale novčarske te kulturno-obrazovne ustanove koje su im u kriznom razdoblju prvih poslijedaytonskih godina omogućili preživljavanje. Unatoč kombinaciji snažnih međunarodnih pritisaka i povlastica, odnosno metode t. zv. batine i mrkve, morali su se riješiti političkoga vodstva, koje je relativno uspješno za Srbe, ali ne i za njihove međunarodne sponzore riješilo pitanje teritorijalnoga ustroja.
Uz pomoć nekih zapadnih sila, sjedište su svoga entiteta premjestili s Pala, središnjega dijela svoje tvorevine na zapad, u Banja Luku, čime su unaprijed uspješno zauzdali svaku možebitnu operaciju hrvatskih ili muslimanskih snaga za oslobođenje bosanskoga teritorija, kojeg su u to vrijeme okolne političke elite (muslimanska, hrvatska i elite zemalja njemačkoga govornog područja smatrale okupiranima). Na taj su način riješili svaku dvojbu oko nekadašnjih prigovora hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, kako je navodno namjerno prepustio Posavinu Srbima te da nije htio uz pomoć muslimanskih snaga presjeći t. zv. Posavski koridor.
Naravno floskula oko probijanja koridora padala je na plodno tlo kod neupućena svijeta u osnovne elemente vojničkoga umijeća. Možebitno presijecanje koridiora dovelo bi Srbe u potpuno okruženje, a na tako zaokruženu prostoru, među njima bi stvorilo povoljne psihološke uvjete za obranu terena gotovo do zadnjega daha. Spojeni sa Srbima u okupiranim dijelovima Hrvatske, nakon čišćenja bihaćkoga područja, imali bi sve preduvjete, koje je tražila tadašnja međunarodna zajednica da im prizna državnost. Tako bi golema područja zapadne Bosne, zajedno s onima što su ih Srbi okupirali u Hrvatskoj postali dijelovima Zapadne Srbije. Nu na našu sreću predsjednik Tuđman je odigrao tada najbolju moguću kartu i potkraj ljeta 1995. doveo u šah-mat poziciju Srbe iz Banja Luke, koji su zbog blizine i napredovanja hrvatskih snaga iz smjera Jajca već bili napustili grad.
Zapad je Banja Luku ostavio u srpskim rukama. Od tada Banja Luka postupno postaje medijsko, kulturno i političko središte koje čuva, promiče i razvija srpski identitet. Danas je glavni grad Republike Srpske, u kojem i hrvatska država unatoč nedostatku Hrvata ima svoje konzularno zastupstvo. Mudrom politikom uvođenja stranoga kapitala, Banja Luka je nakon ruskih ulaganja u naftnu industriju, britanskoga preuzimanja hidroelektrana i srbijanske kupovine Telekoma uglavnom postavila tehničko rješenje za budućnost srpskoga entiteta. On pod ovakvim uvjetima može biti u sastavu postojeće BiH, a svako možebitno ograničavanje srpske autonomije, poglavito nakon presude Međunarodnoga suda pravde u Haagu, koji je Srbiju oslobodio odgovornosti za genocid u Srebrenici dovodi zapravo u pitanje opstojnost same Bosne i Hercegovine.
Uostalom današnji predsjednik Vlade RS Milorad Dodik ne bi zastupao i otvoreno branio srpska stajališta kad iza svojih leđa ne bi imao snažnu potporu iz međunarodne zajednice. Za razliku od Srba koji su jednu od inačica jugoslavenskoga unitarizma zamijenili načelom autonomnosti i branili se protiv premoći jedne unitarističke politike, muslimanska je strana iz pozicije otpora prema saveznim tijelima u Beogradu sve znatnije počela provoditi unitarističku politiku proti kojoj se do tada na razini SFRJ opirala.
Nu prije političkoga obračuna sa Srbima bošnjačka je strana, uostalom kao i tijekom rata primijenila ovaj put političku taktiku, kako Srbe, dok se ne riješi pitanje pacifikacije Hrvata, valja po svaku cijenu držati na distanci. Tako je i bilo, pa je zahvaljujući nekim predstavnicima međunarodne uprave (Petritsch i Ashdown) hrvatska autonomija stečena međunarodnim ugovorom u Daytonu, a inače realizirana primjenom federalnoga sustava u međusobnu odnosu jedinica županijske uprave, koje su u odnosu na federacijska tijela vlasti trebale štititi interese hrvatskoga naroda nasilno poništena tek nakon dolaska nove garniture vlasti u Republici Hrvatskoj 2000. godine.
Kako
bi se, gledano iz hrvatske perspektive Hrvati brojčano i teritorijalno sveli na
etničku manjinu – u novostvorenoj bošnjačkoj ideologiji značilo je to
svojevrsno stapanje bosanskih katolika u sustav bošnjačke nacije – trebalo je
pod izgovorom da se rastroji bivša Hrvatska Republika Herceg-Bosna uništiti što
više elemenata hrvatske samostojnosti. Zato je uz pomoć Hansa Koschnika , inače
njemačkoga socijalističkog upravitelja grada Mostara, umjesto da se grad
integrira u jedinstvenu urbanu, upravnu i kulturnu cjelinu, nasilno nametana
bošnjačka rješenja, koja su u konačnici završila demokratskom lakrdijom, u
kojoj nikada na vlast ne može doći izborni pobjednik, nego je on uvijek
međusobno uvjetovan između bošnjačke i hrvatske strane.
Na taj način jednostavno je zaustavljen prirodni razvoj grada Mostara kao političkoga, gospodarskog, obrazovnog i kulturnog središta hrvatskoga naroda. Koschnikova mostarska metoda nije naravno primijenjena na razini cijele Federacije, gdje bi konsenzus, zbog hrvatske jednakopravnosti mogao zasmetati u provedbu muslimanske politike. Zato i jest na prvim novomilenijskim izborima poništena cjelokupna izborna volja Hrvata, a na vlast je, uz bošnjačke socijaliste dovedena marginalna skupina, koja je predstavlja izbornu volju tek 2 posto Hrvata.
Kako bi spriječili pokušaj da im drugi odlučuje o sudbini, Hrvati su odgovorili referendumom i ustanovljivanjem Hrvatskoga narodnog sabora, koji je tražio unutar Federacije međuhrvatsko povezivanje. Da bi spriječili te potpuno legalne i legitimne odluke, Petritscheva je međunarodna uprava, uz pomoć bošnjačkih snaga izvela invaziju na hrvatska novčarska središta, a međunarodne su postrojbe tenkovima upale u poslovnice Hercegovačke banke, opljačkavši novac i potpuno uništivši imovinu.
U županijama s hrvatskom većinom, pitanje izbornih rezultata riješeno je gotovo revolucionarnom metodom. Naime svaki hrvatski dužnosnik Petritschevim je dekretom odmah smijenjen, a političko vodstvo Hrvatske samouprave pojedinačno je kriminalizirano, pa se repovi tih navodnih slučajeva još i danas vuku po bosanskim sudovima. U tom su procesu zamijenjene ili dopunjene policijske uprave, hrvatska vojna komponenta unutar OS BiH gotovo je rastrojena, a promuslimanska vlada u Zagrebu ( na čelu koje su bili Račan i Mesić) suspendirala je u to vrijeme i posebne odnose između Republike Hrvatske i muslimansko-hrvatske Federacije, koji su bili daytonski mehanizam cjelovite zaštite hrvatskoga naroda u BiH.
Na taj je način, unatoč protimbi hrvatskih zastupnika, muslimanskoj strani omogućeno da u federalnom parlamentu majorizacijom stvara odluke, kojima je najprije ukinut hrvatski medijski prostor i njegov jezik, a profitabilne gospodarske tvrtke stavljene pod svojevrsnu medijsko-policijsku pasku. Vrhunac bošnjačke prevlasti nad hrvatskim narodom u toj zajedničkoj državi predstavljen je na nedavnim izborima za hrvatskoga člana predsjedništva, kojeg su umjesto Hrvata izabrali Bošnjaci.
Izgubivši gotovo sve odluke suverenoga naroda, Hrvati danas tek figuriraju kao ikone u budućem srazu između Bošnjaka i Srba. Tako je daytonska priča o dva entiteta i tri konstitutivna naroda u BiH trenutno stala na dva entiteta u kojima, koliko je to moguće suvereno odlučuju Srbi i muslimanski Bošnjaci.
Politiku Beograda, odnosno Srbije, ako se izuzmu kratkotrajni upadi srednjovjekovnih srpskih vladara na području BiH, mogu se pratiti još od 19. st., odnosno od pojave znamenitoga programa Ilije Garašanina „Načertanija“ u kojem se spominju naznake svih budućih odnosa prema BiH, u kojoj su uz pravoslavne, muslimane živjeli i katolički starosjedioci. Svi su oni bili, kako je to kasnije definirao u svom programu Vuk S. Karadžić Srbi različitih vjera. Povoljan položaj Srbije preko koje je za njemačku politiku vodio važan kopneni put prema istoku, na kojem su, kao i danas bila bogata nalazišta nafte, uvjetovao je svojevrsno natjecanje velikih sila za njezinu naklonost.
Rasprostranjenost pravoslavnoga kršćanstva duboko na zapadu bio je dodatni element za nadzor tog prostora, koji je njemačkoj strategiji bio od životne važnosti, britanskoj pak od sigurnosne, a ruskoj mogućnost da svoju svjetsku misiju počne provoditi izlazom na toplo more u Sredozemlju. Tako je zapravo mala, nerazvijena i seljačka kneževina Srbija preko noći dobila mandat svih europskih sila da se može proširiti na susjedna područja. Što se tiče bosanskih Hrvata, oni su u tim srpskim projektima trebali biti najprije hrišćanska sabraća u borbi protiv „omrznutih“ Osmanlija, a kasnije i svojevrsna premosnica u prodoru na Zapad prema Hrvatskoj. Zato je znatan dio hrvatske katoličke kulture, najprije u srbijanskim knjigama uvrštavan u sastavni dio srpske povijesti, a sve do pred zadnji rat, raniji hrvatski književnici, franjevci Bosne Srebrene, u djelima srbijanskih autora nisu imali svoje nacionalne oznake.
Uostalom, zbog za Srbe vrlo nepovoljna rasporeda terena, na kojem su živjeli hercegbosanski Hrvati, trebala im je njihova naklonost kako bi lakše mogli ucjenjivati hrvatski teritorij uz jadransku obalu. Nisu li poznati različiti poticaji velikih sila Srbima, da zajedno s Talijanima podijele hrvatski teritorij na Jadranu. Ova je politička stalnica, unatoč tri velika međusobna rata u prošlom stoljeću ostala prema katoličkim Hrvatima u BiH sve do danas. Nije li i 1989. srpski akademik Dobrica Ćosić Talijanima nudio Istru. Neko možebitno buduće ustrojstvo t.zv. područja zapadnoga Balkana ne bi vjerojatno moglo zaobići ni nove beogradske poticaje katoličkim Hrvatima u BiH.
O odnosu hrvatske politike prema Hrvatima u BiH teško je govoriti ako se izuzme geopolitički položaj hrvatske države, čime je njezine politika i uvjetovana. Kako samostalnu politiku mogu voditi samo države, onda se o odnosu hrvatske države prema tamošnjim Hrvatima može govoriti, naravno ako se izuzmu različite ranije državne tvorbe tek o politici NDH i politici današnje Republike Hrvatske. Ono što se pak činilo kao politika tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, riječ je tek o različitim ideologijama i željama hrvatske političke elite o mogućem i budućem ustrojstvu i granicama hrvatske države.
Uz ova dva pristupa, postoji i treći odnos, koji je, ako ne baš uvijek u svijesti, a ono barem u podsvijesti hrvatskoga pučanstva. Riječ je naime o stoljetnoj želji za povratkom na svoja ognjišta (domove) protjeranoga katoličkog pučanstva, koje je pod pritiskom snažnoga prodora osmanskih Turaka stoljećima branilo granice „ostatka ostataka“ nekad slavnoga hrvatskog kraljevstva. Upravo bi se u toj podsvjesnoj želji, koja nikad naravno ne će biti realizirana mogao skrivati i odnos Hrvata prema BiH. To mutno područje nacionalne podsvijesti mjesto je snažnih emocija ali i najpovoljnija točka za političku manipulaciju nezadovoljnih Hrvata.
Kako je kratkotrajna vlast NDH teritorijalno uključila cijelu BiH u svoj državni teritorij, njezin je odnos, naravno ako se zanemare različiti vidovi ideoloških interpretacija povijesti, prema tamošnjim Hrvatima bio integralne naravi. Nastojeći zajedničkim etničkim podrijetlom pomirit islam i kršćanstvo u zajedničkoj hrvatskoj naciji, tadašnji je šef hrvatske države jedno vrijeme, zbog središnje uloge glavnoga grada, sjedište Hrvatske vlade namjeravao premjestiti na područje nekadašnje Turske Hrvatske – u Banja Luku, dakle u BiH.
Uništenjem NDH na kraju Drugoga svjetskog rata stvorene su u okviru SFRJ od nekadašnjega hrvatskog državnog područja dvije federalne jedinice Hrvatska i BiH. Gotovo ni jedna oporbena hrvatska politička grupacija, tijekom svoga polustoljetnog djelovanja u emigraciji, nije izdvajala iz cjelokupnoga rješenja hrvatskoga pitanja posebno pitanje Bosne i Hercegovine. U najradikalnijem slučaju dvije bivše jugoslavenske republike SRH i BiH trebale su biti bar povezane konfederalnim ugovorom u jednu državnu cjelinu. Moram napomenuti, kako je i predsjednik Tuđman na početku „preporodnih“ gibanja, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina rješenje državnopravnoga pitanja Hrvatske gledao u sličnom kontekstu.
Druga je stvar što naša politika nije vidjela, mogla vidjeti ili možda čak ni htjela vidjeti, kako su se bosanski muslimani u međuvremenu odvojili od hrvatskoga korpusa i svoj položaj naumili, u skladu s vlastitom posebnošću riješiti izvan konteksta hrvatskoga pitanja. Muslimanski odmak o zajedničke protujugoslavenske politike proizveo je i otklon oko zajedničke borbe protiv sve očitije srpske agresije na Hrvatsku i BiH. To je razdvajanje u krajnjem rezultatu polučilo i ustrojavanje hrvatske obrane od Srba, koja se nije mogla drukčije provesti nego na teritorijalnom načelu.
Na taj način jednostavno je zaustavljen prirodni razvoj grada Mostara kao političkoga, gospodarskog, obrazovnog i kulturnog središta hrvatskoga naroda. Koschnikova mostarska metoda nije naravno primijenjena na razini cijele Federacije, gdje bi konsenzus, zbog hrvatske jednakopravnosti mogao zasmetati u provedbu muslimanske politike. Zato i jest na prvim novomilenijskim izborima poništena cjelokupna izborna volja Hrvata, a na vlast je, uz bošnjačke socijaliste dovedena marginalna skupina, koja je predstavlja izbornu volju tek 2 posto Hrvata.
Kako bi spriječili pokušaj da im drugi odlučuje o sudbini, Hrvati su odgovorili referendumom i ustanovljivanjem Hrvatskoga narodnog sabora, koji je tražio unutar Federacije međuhrvatsko povezivanje. Da bi spriječili te potpuno legalne i legitimne odluke, Petritscheva je međunarodna uprava, uz pomoć bošnjačkih snaga izvela invaziju na hrvatska novčarska središta, a međunarodne su postrojbe tenkovima upale u poslovnice Hercegovačke banke, opljačkavši novac i potpuno uništivši imovinu.
U županijama s hrvatskom većinom, pitanje izbornih rezultata riješeno je gotovo revolucionarnom metodom. Naime svaki hrvatski dužnosnik Petritschevim je dekretom odmah smijenjen, a političko vodstvo Hrvatske samouprave pojedinačno je kriminalizirano, pa se repovi tih navodnih slučajeva još i danas vuku po bosanskim sudovima. U tom su procesu zamijenjene ili dopunjene policijske uprave, hrvatska vojna komponenta unutar OS BiH gotovo je rastrojena, a promuslimanska vlada u Zagrebu ( na čelu koje su bili Račan i Mesić) suspendirala je u to vrijeme i posebne odnose između Republike Hrvatske i muslimansko-hrvatske Federacije, koji su bili daytonski mehanizam cjelovite zaštite hrvatskoga naroda u BiH.
Na taj je način, unatoč protimbi hrvatskih zastupnika, muslimanskoj strani omogućeno da u federalnom parlamentu majorizacijom stvara odluke, kojima je najprije ukinut hrvatski medijski prostor i njegov jezik, a profitabilne gospodarske tvrtke stavljene pod svojevrsnu medijsko-policijsku pasku. Vrhunac bošnjačke prevlasti nad hrvatskim narodom u toj zajedničkoj državi predstavljen je na nedavnim izborima za hrvatskoga člana predsjedništva, kojeg su umjesto Hrvata izabrali Bošnjaci.
Izgubivši gotovo sve odluke suverenoga naroda, Hrvati danas tek figuriraju kao ikone u budućem srazu između Bošnjaka i Srba. Tako je daytonska priča o dva entiteta i tri konstitutivna naroda u BiH trenutno stala na dva entiteta u kojima, koliko je to moguće suvereno odlučuju Srbi i muslimanski Bošnjaci.
Politiku Beograda, odnosno Srbije, ako se izuzmu kratkotrajni upadi srednjovjekovnih srpskih vladara na području BiH, mogu se pratiti još od 19. st., odnosno od pojave znamenitoga programa Ilije Garašanina „Načertanija“ u kojem se spominju naznake svih budućih odnosa prema BiH, u kojoj su uz pravoslavne, muslimane živjeli i katolički starosjedioci. Svi su oni bili, kako je to kasnije definirao u svom programu Vuk S. Karadžić Srbi različitih vjera. Povoljan položaj Srbije preko koje je za njemačku politiku vodio važan kopneni put prema istoku, na kojem su, kao i danas bila bogata nalazišta nafte, uvjetovao je svojevrsno natjecanje velikih sila za njezinu naklonost.
Rasprostranjenost pravoslavnoga kršćanstva duboko na zapadu bio je dodatni element za nadzor tog prostora, koji je njemačkoj strategiji bio od životne važnosti, britanskoj pak od sigurnosne, a ruskoj mogućnost da svoju svjetsku misiju počne provoditi izlazom na toplo more u Sredozemlju. Tako je zapravo mala, nerazvijena i seljačka kneževina Srbija preko noći dobila mandat svih europskih sila da se može proširiti na susjedna područja. Što se tiče bosanskih Hrvata, oni su u tim srpskim projektima trebali biti najprije hrišćanska sabraća u borbi protiv „omrznutih“ Osmanlija, a kasnije i svojevrsna premosnica u prodoru na Zapad prema Hrvatskoj. Zato je znatan dio hrvatske katoličke kulture, najprije u srbijanskim knjigama uvrštavan u sastavni dio srpske povijesti, a sve do pred zadnji rat, raniji hrvatski književnici, franjevci Bosne Srebrene, u djelima srbijanskih autora nisu imali svoje nacionalne oznake.
Uostalom, zbog za Srbe vrlo nepovoljna rasporeda terena, na kojem su živjeli hercegbosanski Hrvati, trebala im je njihova naklonost kako bi lakše mogli ucjenjivati hrvatski teritorij uz jadransku obalu. Nisu li poznati različiti poticaji velikih sila Srbima, da zajedno s Talijanima podijele hrvatski teritorij na Jadranu. Ova je politička stalnica, unatoč tri velika međusobna rata u prošlom stoljeću ostala prema katoličkim Hrvatima u BiH sve do danas. Nije li i 1989. srpski akademik Dobrica Ćosić Talijanima nudio Istru. Neko možebitno buduće ustrojstvo t.zv. područja zapadnoga Balkana ne bi vjerojatno moglo zaobići ni nove beogradske poticaje katoličkim Hrvatima u BiH.
O odnosu hrvatske politike prema Hrvatima u BiH teško je govoriti ako se izuzme geopolitički položaj hrvatske države, čime je njezine politika i uvjetovana. Kako samostalnu politiku mogu voditi samo države, onda se o odnosu hrvatske države prema tamošnjim Hrvatima može govoriti, naravno ako se izuzmu različite ranije državne tvorbe tek o politici NDH i politici današnje Republike Hrvatske. Ono što se pak činilo kao politika tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, riječ je tek o različitim ideologijama i željama hrvatske političke elite o mogućem i budućem ustrojstvu i granicama hrvatske države.
Uz ova dva pristupa, postoji i treći odnos, koji je, ako ne baš uvijek u svijesti, a ono barem u podsvijesti hrvatskoga pučanstva. Riječ je naime o stoljetnoj želji za povratkom na svoja ognjišta (domove) protjeranoga katoličkog pučanstva, koje je pod pritiskom snažnoga prodora osmanskih Turaka stoljećima branilo granice „ostatka ostataka“ nekad slavnoga hrvatskog kraljevstva. Upravo bi se u toj podsvjesnoj želji, koja nikad naravno ne će biti realizirana mogao skrivati i odnos Hrvata prema BiH. To mutno područje nacionalne podsvijesti mjesto je snažnih emocija ali i najpovoljnija točka za političku manipulaciju nezadovoljnih Hrvata.
Kako je kratkotrajna vlast NDH teritorijalno uključila cijelu BiH u svoj državni teritorij, njezin je odnos, naravno ako se zanemare različiti vidovi ideoloških interpretacija povijesti, prema tamošnjim Hrvatima bio integralne naravi. Nastojeći zajedničkim etničkim podrijetlom pomirit islam i kršćanstvo u zajedničkoj hrvatskoj naciji, tadašnji je šef hrvatske države jedno vrijeme, zbog središnje uloge glavnoga grada, sjedište Hrvatske vlade namjeravao premjestiti na područje nekadašnje Turske Hrvatske – u Banja Luku, dakle u BiH.
Uništenjem NDH na kraju Drugoga svjetskog rata stvorene su u okviru SFRJ od nekadašnjega hrvatskog državnog područja dvije federalne jedinice Hrvatska i BiH. Gotovo ni jedna oporbena hrvatska politička grupacija, tijekom svoga polustoljetnog djelovanja u emigraciji, nije izdvajala iz cjelokupnoga rješenja hrvatskoga pitanja posebno pitanje Bosne i Hercegovine. U najradikalnijem slučaju dvije bivše jugoslavenske republike SRH i BiH trebale su biti bar povezane konfederalnim ugovorom u jednu državnu cjelinu. Moram napomenuti, kako je i predsjednik Tuđman na početku „preporodnih“ gibanja, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina rješenje državnopravnoga pitanja Hrvatske gledao u sličnom kontekstu.
Druga je stvar što naša politika nije vidjela, mogla vidjeti ili možda čak ni htjela vidjeti, kako su se bosanski muslimani u međuvremenu odvojili od hrvatskoga korpusa i svoj položaj naumili, u skladu s vlastitom posebnošću riješiti izvan konteksta hrvatskoga pitanja. Muslimanski odmak o zajedničke protujugoslavenske politike proizveo je i otklon oko zajedničke borbe protiv sve očitije srpske agresije na Hrvatsku i BiH. To je razdvajanje u krajnjem rezultatu polučilo i ustrojavanje hrvatske obrane od Srba, koja se nije mogla drukčije provesti nego na teritorijalnom načelu.
Kasnije
je to načelo realizirano u osnivanju HZ i HB Herceg Bosne. U tom, bez obzira na
različite propagande, naravno nema nikakva krimena. Držeći kako su se sva zla
ovoga svijeta usredotočila na Hrvatsku, samo zato što joj je na čelu bio dr.
Franjo Tuđman, politička garnitura hrvatske vlasti 2000. godine zaokrenula j
svoju politiku, a propagandnu oštricu usmjerila na t. zv hercegovačke Hrvate.
Taj pojam pak pokriva sve Hrvate u BiH koji misle da bi oni trebali biti
jednakopravni sa Srbima i Bošnjacima. Takva je politika zapravo omogućila
muslimansku premoć u svim ustanovama vlasti u nekadašnjoj muslimansko-hrvatskoj
Federaciji.
Unatoč nastojanjima da ih se poturči, posrbi ili pobošnjači hercegbosanski su Hrvati ostali ono što su uvijek i bili – sastavni dio jedinstvenoga hrvatskog naroda koji je povijesnim usudom ostao izvan teritorija svoje matične države. Nije uspio ni jedan pokušaj da ih se odnarodi. Čak se ni književni nobelovac Ivo Andrić, unatoč političkim stajalištima koja su završila u nekoj od inačica političkoga jugoslavenstva nikad nije odrekao svoje hrvatske pripadnosti. Nu vjerski prijelazi, koji su se tijekom više stoljeća događali u BiH djelovali su gotovo poražavajuće na hrvatski opstanak - zaključuje Mate Kovačević
Unatoč nastojanjima da ih se poturči, posrbi ili pobošnjači hercegbosanski su Hrvati ostali ono što su uvijek i bili – sastavni dio jedinstvenoga hrvatskog naroda koji je povijesnim usudom ostao izvan teritorija svoje matične države. Nije uspio ni jedan pokušaj da ih se odnarodi. Čak se ni književni nobelovac Ivo Andrić, unatoč političkim stajalištima koja su završila u nekoj od inačica političkoga jugoslavenstva nikad nije odrekao svoje hrvatske pripadnosti. Nu vjerski prijelazi, koji su se tijekom više stoljeća događali u BiH djelovali su gotovo poražavajuće na hrvatski opstanak - zaključuje Mate Kovačević
„Naravno
je da hercegbosanski Hvati nisu sretni zbog tog što nisu ušli u sastav svoje
matične države, ali oni nikom ne žele biti uteg oko vrata, a ponajmanje svoj
istokrvnoj braći u Hrvatskoj, za koju su se mnogi od njih borili. Žele
jednostavno biti slobodni i jednakopravni u zajedničkoj
državi s drugim narodima! Zar je to previše? – upitao je Kovačević u tekstu o
političkom trokutu, u svojoj knjizi.
KRAJ 3. DIJELA