PREDSTAVLJANJE KNJIGE – 4. dio
MATE KOVAČEVIĆ
SUDBINA HERCEGBOSANSKIH HRVATA – SUVERENOST U OKVIRU EU FEDERALIZMA
MATE KOVAČEVIĆ
SUDBINA HERCEGBOSANSKIH HRVATA – SUVERENOST U OKVIRU EU FEDERALIZMA
„U
političkom kolopletu do izražaja dolaze snažni pokušaji velikobošnjačke pa čak
i islamističke politike da centralizira Federaciju, a u tom procesu
„pobošnjači“ što više Hrvata.U pokušaju pak da spriječi i najmanju afirmaciju
Hrvata kao konstitutivnoga naroda težište krize u hrvatsko - bošnjačkim
odnošajima nastoji prebaciti na prostor Republike Srpske te pod
paternalističkim velom usmjeriti hrvatsko nezadovoljstvo prema Srbima i
Republici Srpskoj.
Na taj način bošnjačka politika nastoji stvoriti razdor unutar ionako malobrojnoga hrvatstva, a na vlastito mjesto, u obrani bošnjačkih interesa u Republici Srpskoj, gurnuti Hrvate, kako bi između njih i Srba stvorila što veći jaz preko kojeg onda može unitaristički i centralizirano dominirati jednima i drugima“ - piše Mate Kovačević u predgovoru svoje knjige, u kojem u nastavku najavljuje:
Na taj način bošnjačka politika nastoji stvoriti razdor unutar ionako malobrojnoga hrvatstva, a na vlastito mjesto, u obrani bošnjačkih interesa u Republici Srpskoj, gurnuti Hrvate, kako bi između njih i Srba stvorila što veći jaz preko kojeg onda može unitaristički i centralizirano dominirati jednima i drugima“ - piše Mate Kovačević u predgovoru svoje knjige, u kojem u nastavku najavljuje:
„Knjiga
iscrpno prati niz međunarodnih inicijativa za sređivanjem BiH te registrira
uglavnom njihove neuspjehe, jer se bošnjačka strana ne želi odreći svoje
dominantne uloge u Federaciji. Čini se kako je s tim bošnjačkim političkim
ciljem usklađena i politika Tužiteljstva Haaškoga suda, u kojoj zdušno
sudjeluju mediji iz Republike Hrvatske i bošnjački mediji u BiH.
Upravo je zato znatan dio prostora ove knjige posvećen radu Haaškoga suda i položaju optuženoga hrvatskog vodstva iz BiH. Također su pomno zabilježene i strategije pojedinih velevlasti, koje se pokušavaju ubaciti ili pak ponovno vratiti na prostor u BiH.
Ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju omogućio je jednom dijelu hrvatske državne politike da se njezini zastupnici u Europskom parlamentu, a ponajprije predstavnici HDZ-a unutar skupine europskih pučana, zauzmu za jednakopravnost hercegbosanskih Hrvata. To zauzimanje stvorilo je preduvjete da Europski parlament izglasuje Rezoluciju o BiH, koja okvirno otvara mogućnosti hercegbosanskim Hrvatima da se kao suveren narod izbore za teritorijalnu i političku jednakopravnost sa Srbima i Bošnjacima u BiH.
U knjigu su uvrštene kolumne objavljivane tjedno u „Hrvatskom slovu“ u razdoblju od 6. listopada 2006. do 12. ožujka 2010. K tomu, osim tekstova izlaganja s pojedinih znanstvenih skupova i okruglih stolova o položaju hercegbosanskih Hrvata, u knjizi je i nekoliko priloga objavljenih u mjesečniku „Naša ognjišta“ iz Tomislavgrada, na portalima HKV-a, HRsvijeta i „Hrvatskog slova“ u razdoblju 2011. do 2014.“ – zapisao je Kovačević na kraju svog predgovora.
U daljnjem predstavljanju, u cijelosti objavljujemo dio pod naslovom:
Upravo je zato znatan dio prostora ove knjige posvećen radu Haaškoga suda i položaju optuženoga hrvatskog vodstva iz BiH. Također su pomno zabilježene i strategije pojedinih velevlasti, koje se pokušavaju ubaciti ili pak ponovno vratiti na prostor u BiH.
Ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju omogućio je jednom dijelu hrvatske državne politike da se njezini zastupnici u Europskom parlamentu, a ponajprije predstavnici HDZ-a unutar skupine europskih pučana, zauzmu za jednakopravnost hercegbosanskih Hrvata. To zauzimanje stvorilo je preduvjete da Europski parlament izglasuje Rezoluciju o BiH, koja okvirno otvara mogućnosti hercegbosanskim Hrvatima da se kao suveren narod izbore za teritorijalnu i političku jednakopravnost sa Srbima i Bošnjacima u BiH.
U knjigu su uvrštene kolumne objavljivane tjedno u „Hrvatskom slovu“ u razdoblju od 6. listopada 2006. do 12. ožujka 2010. K tomu, osim tekstova izlaganja s pojedinih znanstvenih skupova i okruglih stolova o položaju hercegbosanskih Hrvata, u knjizi je i nekoliko priloga objavljenih u mjesečniku „Naša ognjišta“ iz Tomislavgrada, na portalima HKV-a, HRsvijeta i „Hrvatskog slova“ u razdoblju 2011. do 2014.“ – zapisao je Kovačević na kraju svog predgovora.
U daljnjem predstavljanju, u cijelosti objavljujemo dio pod naslovom:
Organizacija
opstanka
Nedavno je služeći sv. misu hrvatskim vojnicima i pripadnicima redarstva vrhbosanski nadbiskup i kardinal Vinko Puljić na Bobovcu, tom za Hrvate poviješću obilježenom mjestu, upozorio na strategiju međunarodnih moćnika, koji pokušavaju iz Bosne i Hercegovine ukloniti hrvatski narod. Kardinalovo dramatično upozorenje nije se dojmilo ni bosanskohercegovačke, a još manje hrvatske javnosti !?
Da su slučajno njegove riječi bile upozorenje za koji drugi narod, zacijelo bi odjeknule diljem svijeta, nu ovako ih je, osim ono malo nazočnih na Bobovcu i tekućih urednika agencijskih vijesti, mogao čuti samo dragi Bog. Možda se dramatične riječi pastira vrhbosanskih katolika više ne shvaćaju ozbiljno i zato što tek konstatiraju trenutno stanje na terenu. Nismo li svjedoci kako je u zadnjih petnaestak godina Bosnu i Hercegovinu napustilo gotovo polovica njezina hrvatskoga pučanstva?
Nije li kardinalu susjedna Banjalučka biskupija gotovo ispražnjena od katolika, a nekadašnji bosanski upravitelj Englez Paddy Ashdown čak je protjerao i ono malo naseljenih Hrvata s njezina područja u Drvaru i Grahovu?
Ako zanemarimo migracije stanovništva izazvane osmanskom okupacijom Bosne i Hercegovine, proces iseljavanja Hrvata iz navedenih zemalja uglavnom počinje 1918. stvaranjem jugoslavenske države, a masovne poratne jugokomunističke likvidacije gotovo su istrijebile muško pučanstvo. Stratezi tog genocida, očito su predvidjeli snagu hrvatskih žena da revitaliziraju, obnove i podignu svoju djecu i obitelji, što je pedesetak godina kasnije sustavnom politikom silovanja omogućilo provedbu još jednoga novog genocida.
Je li uspješna hrvatska vojnička obrana toliko raspalila strasti neprijateljske mržnje, da se već drugi dan poslije potpisivanja mirovnih ugovora, svoju ranije neuspješnu taktiku zamijenili novom, koja im je počela davati rezultate. Kako je to sve manje-više poznato i tvorcima javnoga mnijenja u Hrvatskoj, oni naravno kad izravno ne podupiru provoditelje te politike, javno prešućuju agoniju hercegbosanskih Hrvata koji su sve više počeli nestajati napustivši vlastitu teritorijalnu autonomiju kao zalog za zajedničku muslimansko-hrvatsku Federaciju.
Izgovoren, kao poziv u pomoć na koji gotovo da i nema više tko odgovoriti, kardinalov je vapaj, unatoč tomu, otvorio snažno nacionalno i egzistencijalno pitanje. Ako je narod svjestan da ga neprijatelj želi izbrisati s lica zemlje, ima li onda pravo najprije na obranu vlastita dostojanstva, a potom i pravo na obranu od uništenja? Sva je dosadašnja poznata povijest prepuna veličanstvenih pothvata za takvu obranu. Hrvati su naravno, zahvaljujući nacionalnoj rascjepkanosti, teritorijalnom diskontinuitetu i različitim vanjsko-političkim pokušajima da ih se što više segmentira, sami stvorili vrlo nepovoljan politički položaj, koji bi se mogao nadići tek eventualno zajedničkom borbom za teritorijalnu autonomiju.
Nu, pokušaj političkih stranaka za ostvarivanjem te autonomije bio bi moguć tek uz potporu i zajedničku borbu s predstavnicima Katoličke Crkve. Koliko god političke stranke, kao izraz volje suverenih naroda, mogu imati zajednički cilj, naravno kao i želja Katoličke Crkve za očuvanjem bosanskohercegovačkog katoličanstva, izgleda kako će biti teško uskladivo pitanje puta i načina ostvarivanja tog cilja. Je li uopće moguće osigurati održiv prostor na kojem bi egzistirao hrvatski političko-teritorijalni entitet, te koliko su utemeljeni razlozi diskontinuiteta za ostvarivanje takve autonomije, pitanja su na koja će hrvatski predstavnici, ako žele kao narod preživjeti u BiH, na kraju morati ipak na njih odgovoriti? Nisu li sadašnja dva bosanskohercegovačka entiteta praktično teritorijalno razdvojena pa zbog tog još nitko nije doveo u pitanje njihovo postojanje? Je li pak razborito stajalište, po kojem neki politički ali i drugi krugovi priznaju Republiku Srpsku ili bošnjačku vlast u Federaciji. a listom se protive legitimnoj hrvatskoj želji za ravnopravnošću s druga dva naroda? Razumljivo je da bošnjačko-muslimanski politički program, uz pomoću kojega muslimani kao najbrojniji narod u BiH žele, kao nekad Srbi u Jugoslaviji, potpuno dominirati zemljom.
Republika Srpska pak prestrašena hrvatskim položajem u Federaciji, na svaki pokušaj unitarizacije prirodno odgovara referendumom za izlazak iz takve državne zajednice. Zato su Srbi, kako bi smanjili muslimanske pretenzije, zbog vlastitih probitaka, najvećim dijelom spremni poduprijeti i hrvatsku teritorijalnu autonomiju u BiH. Mogu li zagovornici unitarističkoga uređenja BiH osporiti pravo drugim narodima, da zbog realnoga straha od gubitka vlastitog identiteta napuste takvu političku zajednicu? Bi li se unitaristički pristaše među hrvatskim političarima, u slučaju da RS krene samostalnim državnopravnim putem solidarizirali s njezinim većinskim narodom i poduprli taj put ili bi nakon eventualna ulaska RS-a u državnu zajednicu sa Srbijom napustili njezino područje i preselili se pod muslimansko-bošnjačku vlast? Oni koji se protive hrvatskoj autonomiji, morat će narodu odgovoriti, koja je to ustanova koja bi mogla zaštititi njegova temeljna prava? Dakle, ključno pitanje nestanka Hrvata u BiH trebalo bi usredotočiti u organizaciju njihova opstanka!
27. listopada 2006.
Također objavljujemo cijeli dio, kojem je autor knjige dao naslov:
Nedavno je služeći sv. misu hrvatskim vojnicima i pripadnicima redarstva vrhbosanski nadbiskup i kardinal Vinko Puljić na Bobovcu, tom za Hrvate poviješću obilježenom mjestu, upozorio na strategiju međunarodnih moćnika, koji pokušavaju iz Bosne i Hercegovine ukloniti hrvatski narod. Kardinalovo dramatično upozorenje nije se dojmilo ni bosanskohercegovačke, a još manje hrvatske javnosti !?
Da su slučajno njegove riječi bile upozorenje za koji drugi narod, zacijelo bi odjeknule diljem svijeta, nu ovako ih je, osim ono malo nazočnih na Bobovcu i tekućih urednika agencijskih vijesti, mogao čuti samo dragi Bog. Možda se dramatične riječi pastira vrhbosanskih katolika više ne shvaćaju ozbiljno i zato što tek konstatiraju trenutno stanje na terenu. Nismo li svjedoci kako je u zadnjih petnaestak godina Bosnu i Hercegovinu napustilo gotovo polovica njezina hrvatskoga pučanstva?
Nije li kardinalu susjedna Banjalučka biskupija gotovo ispražnjena od katolika, a nekadašnji bosanski upravitelj Englez Paddy Ashdown čak je protjerao i ono malo naseljenih Hrvata s njezina područja u Drvaru i Grahovu?
Ako zanemarimo migracije stanovništva izazvane osmanskom okupacijom Bosne i Hercegovine, proces iseljavanja Hrvata iz navedenih zemalja uglavnom počinje 1918. stvaranjem jugoslavenske države, a masovne poratne jugokomunističke likvidacije gotovo su istrijebile muško pučanstvo. Stratezi tog genocida, očito su predvidjeli snagu hrvatskih žena da revitaliziraju, obnove i podignu svoju djecu i obitelji, što je pedesetak godina kasnije sustavnom politikom silovanja omogućilo provedbu još jednoga novog genocida.
Je li uspješna hrvatska vojnička obrana toliko raspalila strasti neprijateljske mržnje, da se već drugi dan poslije potpisivanja mirovnih ugovora, svoju ranije neuspješnu taktiku zamijenili novom, koja im je počela davati rezultate. Kako je to sve manje-više poznato i tvorcima javnoga mnijenja u Hrvatskoj, oni naravno kad izravno ne podupiru provoditelje te politike, javno prešućuju agoniju hercegbosanskih Hrvata koji su sve više počeli nestajati napustivši vlastitu teritorijalnu autonomiju kao zalog za zajedničku muslimansko-hrvatsku Federaciju.
Izgovoren, kao poziv u pomoć na koji gotovo da i nema više tko odgovoriti, kardinalov je vapaj, unatoč tomu, otvorio snažno nacionalno i egzistencijalno pitanje. Ako je narod svjestan da ga neprijatelj želi izbrisati s lica zemlje, ima li onda pravo najprije na obranu vlastita dostojanstva, a potom i pravo na obranu od uništenja? Sva je dosadašnja poznata povijest prepuna veličanstvenih pothvata za takvu obranu. Hrvati su naravno, zahvaljujući nacionalnoj rascjepkanosti, teritorijalnom diskontinuitetu i različitim vanjsko-političkim pokušajima da ih se što više segmentira, sami stvorili vrlo nepovoljan politički položaj, koji bi se mogao nadići tek eventualno zajedničkom borbom za teritorijalnu autonomiju.
Nu, pokušaj političkih stranaka za ostvarivanjem te autonomije bio bi moguć tek uz potporu i zajedničku borbu s predstavnicima Katoličke Crkve. Koliko god političke stranke, kao izraz volje suverenih naroda, mogu imati zajednički cilj, naravno kao i želja Katoličke Crkve za očuvanjem bosanskohercegovačkog katoličanstva, izgleda kako će biti teško uskladivo pitanje puta i načina ostvarivanja tog cilja. Je li uopće moguće osigurati održiv prostor na kojem bi egzistirao hrvatski političko-teritorijalni entitet, te koliko su utemeljeni razlozi diskontinuiteta za ostvarivanje takve autonomije, pitanja su na koja će hrvatski predstavnici, ako žele kao narod preživjeti u BiH, na kraju morati ipak na njih odgovoriti? Nisu li sadašnja dva bosanskohercegovačka entiteta praktično teritorijalno razdvojena pa zbog tog još nitko nije doveo u pitanje njihovo postojanje? Je li pak razborito stajalište, po kojem neki politički ali i drugi krugovi priznaju Republiku Srpsku ili bošnjačku vlast u Federaciji. a listom se protive legitimnoj hrvatskoj želji za ravnopravnošću s druga dva naroda? Razumljivo je da bošnjačko-muslimanski politički program, uz pomoću kojega muslimani kao najbrojniji narod u BiH žele, kao nekad Srbi u Jugoslaviji, potpuno dominirati zemljom.
Republika Srpska pak prestrašena hrvatskim položajem u Federaciji, na svaki pokušaj unitarizacije prirodno odgovara referendumom za izlazak iz takve državne zajednice. Zato su Srbi, kako bi smanjili muslimanske pretenzije, zbog vlastitih probitaka, najvećim dijelom spremni poduprijeti i hrvatsku teritorijalnu autonomiju u BiH. Mogu li zagovornici unitarističkoga uređenja BiH osporiti pravo drugim narodima, da zbog realnoga straha od gubitka vlastitog identiteta napuste takvu političku zajednicu? Bi li se unitaristički pristaše među hrvatskim političarima, u slučaju da RS krene samostalnim državnopravnim putem solidarizirali s njezinim većinskim narodom i poduprli taj put ili bi nakon eventualna ulaska RS-a u državnu zajednicu sa Srbijom napustili njezino područje i preselili se pod muslimansko-bošnjačku vlast? Oni koji se protive hrvatskoj autonomiji, morat će narodu odgovoriti, koja je to ustanova koja bi mogla zaštititi njegova temeljna prava? Dakle, ključno pitanje nestanka Hrvata u BiH trebalo bi usredotočiti u organizaciju njihova opstanka!
27. listopada 2006.
Također objavljujemo cijeli dio, kojem je autor knjige dao naslov:
Zatvoreni
hercegbosanski Hrvati
Na procesu skupini hercegbosanskih Hrvata tužitelj Haaškoga suda Keneth Scott optužio je Hrvate kako je njihova organizirana obrana tijekom rata u BiH bila operacija uspostave Velike Hrvatske u granicama Banovine iz 1939. godine. Termin „Velika Hrvatska“ potječe iz beogradskoga propagandnog stroja, a njim se u komunističkoj Jugoslaviji različitim psihološkim pritiscima nastojalo Hrvate održati pod jugoslavenskom okupacijom. Dakle u Haagu, uz kontinuiranu političku pristranost tužiteljstva, tužitelj Scott manipulira ili pokazuje otvoreno nepoznavanje značenja termina kojim se služi.
Naime, da je srpska propaganda pod pojmom Velike Hrvatske podrazumjevala samo područje Banovine Hrvatske iz 1939., nikad ne bi bio moguć dogovor Cvetković-Maček, kojim je spomenuta Banovina bila i uspostavljena. Srbi su pak pod tim pojmom smatrali naravne i povijesne hrvatske zemlje, u čiji je sastav, osim cijele Bosne i Hercegovine, jer su se tada današnji muslimani osjećali Hrvatima, pripadao istočni Srijem, Boka kotorska kao i hrvatski etnički dijelovi u današnjoj Bačkoj.
U nešto širu inačicu „velikohrvatstva“ pripadao je i Sandžak, zbog brojnoga muslimanskog stanovništva, koje je još 1990. otvoreno izražavalo svoje hrvatstvo, što nije teško posvjedočiti mnoštvom pisama, koje sam tih godina dobivao s tog područja. Kako su se u međuvremenu stvari izbistrile, bosanski su muslimani prihvatili bošnjaštvo kao svoju nacionalnu odrednicu, a poslije Daytona, u britanskoj režiji zahvatima Wolfganga Petritscha i Paddyja Ashdowna BiH nasilno podijeljena između Srba i Bošnjaka, onda se očito iza Scottova tužiteljskoga manevra skriva dobro zakrinkana politika odobravanja etničkoga čišćenja hrvatskoga naroda iz BiH.
Nije teško utvrditi čak ni poveznicu između Scottove optužnice za „zločinački pothvat“ i miniranja nedavnih pregovora stranačkih vođa o novom ustavnom ustroju Bosne i Hercegovine. Izravni rezultat takve politike upravo je svježi dogovor između bosanskohercegovačkih parlamentaraca i izaslanice Europskoga parlamenta za jugoistočnu Europu Doris Pack, kojim je, između ostaloga, utvrđeno da se nijedan entitet ne može jednostrano ukinuti.
Ovim dogovorom nije samo još jedanput potvrđeno međunarodno priznanje Republike Srpske nego i Federacije, koja je nakon ukidanja županijske autonomije postala bošnjački entitet. Tako iz potpisanoga dogovora proistječe dvojna podjela BiH, a Hrvati koji su bar deklarativno, još do jučer bili konstitutivni narod, ovim dogovorom očito postaju potpuno nevažna manjina.
Oni čak više ni u ime načela jednakopravnosti, zbog „nemogućnosti jednostranoga ukidanja entiteta“ više bez muslimanske suglasnosti ne će moći odlučivati o vlastitoj sudbini u zatvorenom bošnjačkom entitetu. Dvojnu podjelu BiH potvrđuje čak i naoči ne bitna sitnica, kao što je uvođenje odredbe o pisanju prometnih znakova na „dva jezika“. Koja su to pak dva jezika, ne će biti teško zaključiti čak ni hrvatskim političarima, koji su uz časne iznimke, u pregovore o novom ustroju zemlje nudili samo svoje nerealne želje.
Dok su oni sanjali posavske i srednjobosanske federalne jedinice ili pak regije i kantone po cijeloj Bosni i Hercegovini, Europska unija je očito realno gledala svoje interese i raspored snaga na terenu. Zato je i zaključila, kao što se to bjelodano vidi iz dogovora parlamentaraca i Doris Pack, da se BiH do daljnjega uredi na dvojnom načelu.
25. siječnja 2008.
Mate Kovačević uvrstio je u knjigu o hercegbosanskim Hrvatima tekst pod naslovom „Vrijeme za hrvatsku federalnu jedinicu“, objavljenog u „Hrvatskom slovu“, 14. veljače ove godine . I taj napis donosimo za čitatelje našeg portala:
Na procesu skupini hercegbosanskih Hrvata tužitelj Haaškoga suda Keneth Scott optužio je Hrvate kako je njihova organizirana obrana tijekom rata u BiH bila operacija uspostave Velike Hrvatske u granicama Banovine iz 1939. godine. Termin „Velika Hrvatska“ potječe iz beogradskoga propagandnog stroja, a njim se u komunističkoj Jugoslaviji različitim psihološkim pritiscima nastojalo Hrvate održati pod jugoslavenskom okupacijom. Dakle u Haagu, uz kontinuiranu političku pristranost tužiteljstva, tužitelj Scott manipulira ili pokazuje otvoreno nepoznavanje značenja termina kojim se služi.
Naime, da je srpska propaganda pod pojmom Velike Hrvatske podrazumjevala samo područje Banovine Hrvatske iz 1939., nikad ne bi bio moguć dogovor Cvetković-Maček, kojim je spomenuta Banovina bila i uspostavljena. Srbi su pak pod tim pojmom smatrali naravne i povijesne hrvatske zemlje, u čiji je sastav, osim cijele Bosne i Hercegovine, jer su se tada današnji muslimani osjećali Hrvatima, pripadao istočni Srijem, Boka kotorska kao i hrvatski etnički dijelovi u današnjoj Bačkoj.
U nešto širu inačicu „velikohrvatstva“ pripadao je i Sandžak, zbog brojnoga muslimanskog stanovništva, koje je još 1990. otvoreno izražavalo svoje hrvatstvo, što nije teško posvjedočiti mnoštvom pisama, koje sam tih godina dobivao s tog područja. Kako su se u međuvremenu stvari izbistrile, bosanski su muslimani prihvatili bošnjaštvo kao svoju nacionalnu odrednicu, a poslije Daytona, u britanskoj režiji zahvatima Wolfganga Petritscha i Paddyja Ashdowna BiH nasilno podijeljena između Srba i Bošnjaka, onda se očito iza Scottova tužiteljskoga manevra skriva dobro zakrinkana politika odobravanja etničkoga čišćenja hrvatskoga naroda iz BiH.
Nije teško utvrditi čak ni poveznicu između Scottove optužnice za „zločinački pothvat“ i miniranja nedavnih pregovora stranačkih vođa o novom ustavnom ustroju Bosne i Hercegovine. Izravni rezultat takve politike upravo je svježi dogovor između bosanskohercegovačkih parlamentaraca i izaslanice Europskoga parlamenta za jugoistočnu Europu Doris Pack, kojim je, između ostaloga, utvrđeno da se nijedan entitet ne može jednostrano ukinuti.
Ovim dogovorom nije samo još jedanput potvrđeno međunarodno priznanje Republike Srpske nego i Federacije, koja je nakon ukidanja županijske autonomije postala bošnjački entitet. Tako iz potpisanoga dogovora proistječe dvojna podjela BiH, a Hrvati koji su bar deklarativno, još do jučer bili konstitutivni narod, ovim dogovorom očito postaju potpuno nevažna manjina.
Oni čak više ni u ime načela jednakopravnosti, zbog „nemogućnosti jednostranoga ukidanja entiteta“ više bez muslimanske suglasnosti ne će moći odlučivati o vlastitoj sudbini u zatvorenom bošnjačkom entitetu. Dvojnu podjelu BiH potvrđuje čak i naoči ne bitna sitnica, kao što je uvođenje odredbe o pisanju prometnih znakova na „dva jezika“. Koja su to pak dva jezika, ne će biti teško zaključiti čak ni hrvatskim političarima, koji su uz časne iznimke, u pregovore o novom ustroju zemlje nudili samo svoje nerealne želje.
Dok su oni sanjali posavske i srednjobosanske federalne jedinice ili pak regije i kantone po cijeloj Bosni i Hercegovini, Europska unija je očito realno gledala svoje interese i raspored snaga na terenu. Zato je i zaključila, kao što se to bjelodano vidi iz dogovora parlamentaraca i Doris Pack, da se BiH do daljnjega uredi na dvojnom načelu.
25. siječnja 2008.
Mate Kovačević uvrstio je u knjigu o hercegbosanskim Hrvatima tekst pod naslovom „Vrijeme za hrvatsku federalnu jedinicu“, objavljenog u „Hrvatskom slovu“, 14. veljače ove godine . I taj napis donosimo za čitatelje našeg portala:
Vrijeme
za hrvatsku federalnu jedinicu
Nakon masovnih rušilačkih pohoda na prostoru pod muslimanskom vlašću u Federaciji BiH, zbog navodno socijalnoga nezadovoljstva, u javnost su iz duboke pozadine isplivali pravi ciljevi organizatora bošnjačkih prosvjeda.
Dvije udruge – Udar i projekt, koje predstavljaju organizatore, objavile su kako je cilj prosvjeda: stvaranje jedne jedinstvene bosanske nacije, ukidanje županija i entiteta, izgradnja tzv.bosanskohercegovačkoga građanskog identiteta umjesto identiteta narodnosti, donošenje Zakona o bosanskohercegovačkom Ustavu koji će zabraniti postojeće nacionalističke i religiozne stranke.
Također ističu kako se zalažu da vlast preuzme Željko Komšić, sadašnji drugi muslimanski član Predsjedništva BiH, kojeg su umjesto Hrvata izabrali Bošnjaci.
Čak i bez javne potvrde nije bilo teško otkriti pozadinu nemilih događaja, jer su žrtve nacionalističkoga (socijalnog?) divljanja bile ponajprije županijske ustanove, čime se valjda htjelo poslati jasnu poruku kako je cilj nasilnih manifestacija ukinuti županije, preko kojih su Hrvati sačuvali minimum lokalne autonomije, a onda Federaciju pretvoriti u ekskluzivnu muslimansko-bošnjačku državu nasuprot Republici Srpskoj.
Premda se danas nacionalni identitet mjeri isključivo subjektivnim osjećajem pripadnosti određenoj skupini, prosvjednici su u rušilačkom pohodu očito namjerno spaljivali arhive i njihovu građu, kako bi valjda uništili tragove etničke i ranije nacionalne pripadnosti sadašnje bošnjačke nacionalne skupine.
Zato su i spaljene pismohrane u Tuzli i Sarajevu, a poglavito arhivska građa iz razdoblja austro-ugarske uprave te iz međuratnoga razdoblja, kad su predci mnogih sadašnjih Bošnjaka bili najgrlatiji Hrvati, a manjim dijelom i Srbi.
Uostalom tako je radio i bivši jugoslavenski i komunistički režim, koji je u poraću, masovnim likvidacijama hrvatskoga naroda u BiH te uništavanjem matičnih knjiga, umanjujući tako njezin hrvatski biljeg, opravdavao formiranje svoje „narodne“ republike.
To je predložak kojeg rabe i sadašnji velikobošnjački nacionalisti rušenjem županijskog sustava, kako bi se, po uzoru na iskorjenjivanje Hrvata s područja novonastale Republike Srpske, sad to načinilo i u muslimanskoj Federaciji.
Nažalost, vapaji hrvatskih političkih predstavnika iz Federacije BiH nisu se godinama mogli čuti u međunarodnoj javnosti sve do potkraj prošloga tjedna, kada je Europski parlament donio rezoluciju o BiH.
Nakon masovnih rušilačkih pohoda na prostoru pod muslimanskom vlašću u Federaciji BiH, zbog navodno socijalnoga nezadovoljstva, u javnost su iz duboke pozadine isplivali pravi ciljevi organizatora bošnjačkih prosvjeda.
Dvije udruge – Udar i projekt, koje predstavljaju organizatore, objavile su kako je cilj prosvjeda: stvaranje jedne jedinstvene bosanske nacije, ukidanje županija i entiteta, izgradnja tzv.bosanskohercegovačkoga građanskog identiteta umjesto identiteta narodnosti, donošenje Zakona o bosanskohercegovačkom Ustavu koji će zabraniti postojeće nacionalističke i religiozne stranke.
Također ističu kako se zalažu da vlast preuzme Željko Komšić, sadašnji drugi muslimanski član Predsjedništva BiH, kojeg su umjesto Hrvata izabrali Bošnjaci.
Čak i bez javne potvrde nije bilo teško otkriti pozadinu nemilih događaja, jer su žrtve nacionalističkoga (socijalnog?) divljanja bile ponajprije županijske ustanove, čime se valjda htjelo poslati jasnu poruku kako je cilj nasilnih manifestacija ukinuti županije, preko kojih su Hrvati sačuvali minimum lokalne autonomije, a onda Federaciju pretvoriti u ekskluzivnu muslimansko-bošnjačku državu nasuprot Republici Srpskoj.
Premda se danas nacionalni identitet mjeri isključivo subjektivnim osjećajem pripadnosti određenoj skupini, prosvjednici su u rušilačkom pohodu očito namjerno spaljivali arhive i njihovu građu, kako bi valjda uništili tragove etničke i ranije nacionalne pripadnosti sadašnje bošnjačke nacionalne skupine.
Zato su i spaljene pismohrane u Tuzli i Sarajevu, a poglavito arhivska građa iz razdoblja austro-ugarske uprave te iz međuratnoga razdoblja, kad su predci mnogih sadašnjih Bošnjaka bili najgrlatiji Hrvati, a manjim dijelom i Srbi.
Uostalom tako je radio i bivši jugoslavenski i komunistički režim, koji je u poraću, masovnim likvidacijama hrvatskoga naroda u BiH te uništavanjem matičnih knjiga, umanjujući tako njezin hrvatski biljeg, opravdavao formiranje svoje „narodne“ republike.
To je predložak kojeg rabe i sadašnji velikobošnjački nacionalisti rušenjem županijskog sustava, kako bi se, po uzoru na iskorjenjivanje Hrvata s područja novonastale Republike Srpske, sad to načinilo i u muslimanskoj Federaciji.
Nažalost, vapaji hrvatskih političkih predstavnika iz Federacije BiH nisu se godinama mogli čuti u međunarodnoj javnosti sve do potkraj prošloga tjedna, kada je Europski parlament donio rezoluciju o BiH.
U
toj se Rezoluciji uvjetuje BiH približavanje Europskoj uniji tek nakon
uspostave novoga federalnog ustrojstva, kojim bi, stvaranjem i hrvatske
federalne jedinice, trebalo biti riješeno pitanje hrvatske jednakopravnosti u
toj zemlji.
Unatoč prepoznatljivoj retorici velikobošnjačkih unitarista i rušilačkim pohodima po uzoru na one s kraja osamdesetih godina, kad je Slobodan Milošević svojom antibirokratskom revolucijom, krenuo u velikosrpske osvajačke pohode, ni sad kao ni onda, međunarodna javnost nije prepoznala plamen, koji je tijekom nekoliko ratnih godina razorio Hrvatsku, Sloveniju, Kosovo, a BiH, točnije njezin muslimansko-hrvatski dio pretvorio u novu, samo sad velikobošnjačku i minijaturnu Jugoslaviju.
U bosanskohercegovačkom ratu, premda su Hrvati iz njega izišli kao nominalni pobjednici, brojčano su srazmjerno svojoj zastupljenosti najviše stradali, a jednako su prognani i protjerani s područja koja su nadzirali Srbi, kao i s onih, koja su bila pod muslimanskom vlašću.
Unatoč egzaktnim činjenicama i povijesno potvrđenom iskustvu o hegemonji većinskoga naroda, međunarodni čimbenici su Hrvate, uz pomoć trećejanuarskih politika u Republici Hrvatskoj, prepustili na milost i nemilost bošnjačkih unitarista.
Proklamirana velikobošnjačka hegemonija, unitarističke silnice i prešutno odobravanje takve politike u međunarodnoj javnosti, koja je vodila zatiranju starosjedilačkoga naroda s njegovom autohtonom kulturom, hercegbosanske Hrvate prisiljava da ne uzmiču od svoga prava na jednakopravnost.
Ta se pak jednakopravnost može ostvariti samo ustrojavanjem hrvatske federalne jedinice. Dragovoljni pristanak na svako drukčije rješenje, koje ne bi sadržavalo i hrvatsku teritorijalnost, bilo bi jednako pristajanju na vlastitu smrt.
Nedavni prosvjednički usklici velikobošnjačkih nacionalista u središtu Mostara: Ovo je Bosna! ne trebaju previše uzbuđivati političke duhove. Ako bošnjačka manjina u Mostaru doista ne želi biti sastavnim dijelom hercegovačke metropole, onda ona može po stoljetnom osmanskom uzoru, kao i u slučaju mnogih svojih graničnih naselja razdijeljenih rijekom s hrvatskim naseljima, poput na primjer Kostajnice, Dubice ili Broda na Savi, vlastiti grad s lijeve obale Neretve nazvati Bosanskim Mostarom, što bi vjerojatno zadovoljilo velikobošnjačke nacionaliste.
Mnogi se pitaju i tko stoji u pozadini očito dobro organiziranih i smišljeno provođenih velikobošnjačkih nasilničkih prosvjeda.Naravno, ne bi se smjelo zanemariti utjecaj, u medijima već spominjane egipatske islamističke skupine Muslimanske braće, s kojom je posebno povezan prvi bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.
Ova je islamistička skupina nakon poraza u Egiptu, svoje uporište pronašla u Turskoj kod premijera Recepa Erdogana, nije tajna kako se turske vlasti hvale da im je Izetbegović stariji Bosnu ostavio u amanet.
Uostalom, onako kako Rusija podupire Srbe u Republici Srpskoj, skoro na istovjetan način i Turska, zbog svoga pozicioniranja na bivšim osmanskim područjima podupire svoje saveznike, kulturalno i vjerski povezane u osmanskoj tradiciji.
S druge pak strane, u javnosti je ostala poprilično pokrivena istodobna diplomatska najava na twitterima britanskoga ministra vanjskih poslova Williama Haguea i hrvatske ministrice Vesne Pusić o bruxelleskoj raspravi o BiH.
Na zauzimanje ministrice Pusić da se BiH uvede u EU bez posebnih uvjetovanja, nadovezala se i sukladna izjava Ive Josipovića, koji smatra kako su nasilni događaji, inače usmjereni protiv hrvatskoga naroda u BiH, unutarnja stvar te države.
Iz ovih diplomatskih izjava nije teško očitati uvijenu protimbu Rezoluciji Europskoga parlamenta, koja upravo pristup uvjetuje federalizacijom BiH.
Tako su gospodin Josipović i njegova ministrica vanjskih poslova zapravo na neizravan način poduprli realizaciju velikobošnjačke politike na račun hrvatskoga naroda u BiH.
Unatoč prepoznatljivoj retorici velikobošnjačkih unitarista i rušilačkim pohodima po uzoru na one s kraja osamdesetih godina, kad je Slobodan Milošević svojom antibirokratskom revolucijom, krenuo u velikosrpske osvajačke pohode, ni sad kao ni onda, međunarodna javnost nije prepoznala plamen, koji je tijekom nekoliko ratnih godina razorio Hrvatsku, Sloveniju, Kosovo, a BiH, točnije njezin muslimansko-hrvatski dio pretvorio u novu, samo sad velikobošnjačku i minijaturnu Jugoslaviju.
U bosanskohercegovačkom ratu, premda su Hrvati iz njega izišli kao nominalni pobjednici, brojčano su srazmjerno svojoj zastupljenosti najviše stradali, a jednako su prognani i protjerani s područja koja su nadzirali Srbi, kao i s onih, koja su bila pod muslimanskom vlašću.
Unatoč egzaktnim činjenicama i povijesno potvrđenom iskustvu o hegemonji većinskoga naroda, međunarodni čimbenici su Hrvate, uz pomoć trećejanuarskih politika u Republici Hrvatskoj, prepustili na milost i nemilost bošnjačkih unitarista.
Proklamirana velikobošnjačka hegemonija, unitarističke silnice i prešutno odobravanje takve politike u međunarodnoj javnosti, koja je vodila zatiranju starosjedilačkoga naroda s njegovom autohtonom kulturom, hercegbosanske Hrvate prisiljava da ne uzmiču od svoga prava na jednakopravnost.
Ta se pak jednakopravnost može ostvariti samo ustrojavanjem hrvatske federalne jedinice. Dragovoljni pristanak na svako drukčije rješenje, koje ne bi sadržavalo i hrvatsku teritorijalnost, bilo bi jednako pristajanju na vlastitu smrt.
Nedavni prosvjednički usklici velikobošnjačkih nacionalista u središtu Mostara: Ovo je Bosna! ne trebaju previše uzbuđivati političke duhove. Ako bošnjačka manjina u Mostaru doista ne želi biti sastavnim dijelom hercegovačke metropole, onda ona može po stoljetnom osmanskom uzoru, kao i u slučaju mnogih svojih graničnih naselja razdijeljenih rijekom s hrvatskim naseljima, poput na primjer Kostajnice, Dubice ili Broda na Savi, vlastiti grad s lijeve obale Neretve nazvati Bosanskim Mostarom, što bi vjerojatno zadovoljilo velikobošnjačke nacionaliste.
Mnogi se pitaju i tko stoji u pozadini očito dobro organiziranih i smišljeno provođenih velikobošnjačkih nasilničkih prosvjeda.Naravno, ne bi se smjelo zanemariti utjecaj, u medijima već spominjane egipatske islamističke skupine Muslimanske braće, s kojom je posebno povezan prvi bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.
Ova je islamistička skupina nakon poraza u Egiptu, svoje uporište pronašla u Turskoj kod premijera Recepa Erdogana, nije tajna kako se turske vlasti hvale da im je Izetbegović stariji Bosnu ostavio u amanet.
Uostalom, onako kako Rusija podupire Srbe u Republici Srpskoj, skoro na istovjetan način i Turska, zbog svoga pozicioniranja na bivšim osmanskim područjima podupire svoje saveznike, kulturalno i vjerski povezane u osmanskoj tradiciji.
S druge pak strane, u javnosti je ostala poprilično pokrivena istodobna diplomatska najava na twitterima britanskoga ministra vanjskih poslova Williama Haguea i hrvatske ministrice Vesne Pusić o bruxelleskoj raspravi o BiH.
Na zauzimanje ministrice Pusić da se BiH uvede u EU bez posebnih uvjetovanja, nadovezala se i sukladna izjava Ive Josipovića, koji smatra kako su nasilni događaji, inače usmjereni protiv hrvatskoga naroda u BiH, unutarnja stvar te države.
Iz ovih diplomatskih izjava nije teško očitati uvijenu protimbu Rezoluciji Europskoga parlamenta, koja upravo pristup uvjetuje federalizacijom BiH.
Tako su gospodin Josipović i njegova ministrica vanjskih poslova zapravo na neizravan način poduprli realizaciju velikobošnjačke politike na račun hrvatskoga naroda u BiH.
O
AUTORU
Mate Kovačević je rođen 1962. u Tomislavgradu. Studij hrvatskoga jezika i književnosti diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Potkraj osamdesetih godina u krugu ljudi oko dr. Franje Tuđmana sudjeluje u organizaciji hrvatskoga političkoga preporoda.Jedan je od 50 utemeljitelja HDZ-a.Bio je odgovorni i glavni urednik Glasnika HDZ-a (1990.-1992.), izvršni urednik „Hrvatskoga vojnika“ (1992.-1993.). U Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji (HINA) bio je urednik „Dnevnoga pregleda“ stranog tiska, a potom i pomoćnik glavnoga urednika. Sudjelovao je na više stručnih i znanstvenih skupova u Domovini i inozemstvu. Tekstove je, osim u stručnim zbornicima, objavljivao u „Večernjem listu“, „Hrvatskom obzoru“, „Hrvatskoj riječi“ i „Horizontu“, „Našim ognjištima“, „Fokusu“, „Hrvatskom listu“ i „Hrvatskom slovu“. U tjedniku za kulturu „Hrvatsko slovo“ piše književne i historiografske kritike, političke komentare i raščlambe. Povremeno surađuje i u časopisu ogranka Matice hrvatske Zadar „Zadarskoj smotri“ Na engleskom jeziku objavio je knjigu „Croatia“. Objavio je, uz ino, i knjige „Hrvati Herceg-Bosne narod koji nestaje“, „Bespuća hrvatske politike“, „Hrvatska i balkanski savezi“ te knjigu „Pet stoljeća borbe za Hrvatsku“. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Stjepana Radića i Spomenicom domovinske zahvalnosti. Danas je novinar u HINI.
Knjiga Mate Kovačevića, koju smo predstavili u četiri dijela, sigurno zauzima važno mjesto u hrvatskoj političkoj literaturi. Odličan je tumač političkih prilika u posljednjih 25 godina u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i svijetu. Ujedno je i vrijedan doprinos povijesti, s izvrsno i temeljito prikazanim brojnim presudnim činjenicama. Osim toga, pruža nadahnuće za novu snagu u iscrpljujućoj trajnoj borbi za opstanak i jednakopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Nakladnik knjige je HKZ-HRVATSKO SLOVO d.o.o., Zagreb, a tiskana je u Hrvatskoj u travnju ove godine.
Mate Kovačević je rođen 1962. u Tomislavgradu. Studij hrvatskoga jezika i književnosti diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Potkraj osamdesetih godina u krugu ljudi oko dr. Franje Tuđmana sudjeluje u organizaciji hrvatskoga političkoga preporoda.Jedan je od 50 utemeljitelja HDZ-a.Bio je odgovorni i glavni urednik Glasnika HDZ-a (1990.-1992.), izvršni urednik „Hrvatskoga vojnika“ (1992.-1993.). U Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji (HINA) bio je urednik „Dnevnoga pregleda“ stranog tiska, a potom i pomoćnik glavnoga urednika. Sudjelovao je na više stručnih i znanstvenih skupova u Domovini i inozemstvu. Tekstove je, osim u stručnim zbornicima, objavljivao u „Večernjem listu“, „Hrvatskom obzoru“, „Hrvatskoj riječi“ i „Horizontu“, „Našim ognjištima“, „Fokusu“, „Hrvatskom listu“ i „Hrvatskom slovu“. U tjedniku za kulturu „Hrvatsko slovo“ piše književne i historiografske kritike, političke komentare i raščlambe. Povremeno surađuje i u časopisu ogranka Matice hrvatske Zadar „Zadarskoj smotri“ Na engleskom jeziku objavio je knjigu „Croatia“. Objavio je, uz ino, i knjige „Hrvati Herceg-Bosne narod koji nestaje“, „Bespuća hrvatske politike“, „Hrvatska i balkanski savezi“ te knjigu „Pet stoljeća borbe za Hrvatsku“. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Stjepana Radića i Spomenicom domovinske zahvalnosti. Danas je novinar u HINI.
Knjiga Mate Kovačevića, koju smo predstavili u četiri dijela, sigurno zauzima važno mjesto u hrvatskoj političkoj literaturi. Odličan je tumač političkih prilika u posljednjih 25 godina u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i svijetu. Ujedno je i vrijedan doprinos povijesti, s izvrsno i temeljito prikazanim brojnim presudnim činjenicama. Osim toga, pruža nadahnuće za novu snagu u iscrpljujućoj trajnoj borbi za opstanak i jednakopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Nakladnik knjige je HKZ-HRVATSKO SLOVO d.o.o., Zagreb, a tiskana je u Hrvatskoj u travnju ove godine.
Pripremio predstavljanje knjige: Krešimir Dukarić