Tekst i foto: Natalia Borčić
Dodir
Čovjekovo upoznavanje svijeta, a time i sebe počinje dodirom s njime, na svim razinama: misaonim, duhovnim i tjelesnim. Stoga je on sudbinski važan te se može čitati kao čežnja za životom i sam njegov trag.
Dodir je naprosto nužan da bi se ljudska jedinka razvila u humanu. Majčin dodir je prvi izvor sigurnosti i ljubavi koji puni naše duše, ključ kojim otkrivamo i otključavamo našu ljudskost. Njen dodir nam omogućuje da kasnije bez straha primamo dodire od drugih, također, i da ga dajemo kao najintimniji izraz svoje ljubavi i osobni potpis.
On je element koji je u korijenu svake sreće, građevni materijal svih muško ženskih odnosa, ali i način njihova testiranja. Njegov trag na našoj duši nikada ne laže, a možemo ga spoznati samo ako smo ga spremni iščitavati. On je poput slova, njime stvaramo sasvim osobnu kartografiju nježnosti i prepoznajemo tuđu. Dodir je prvo što su Adam i Eva spoznali u svom ovozemaljskome životu. Vrhovi naših prstiju i ljepota opipa uvijek nas iznova vuče da tragamo, da sanjamo, da žudimo za onim lijepim, mekim, toplim. Jer tijelo otkriva čovjeka, ono izražava osobu. Tijelo, ukoliko je prožeto spolnošću, izražava čovjekov poziv na uzajamnost i ostavlja njegov trag te čezne za životom.
Varirajući boje u prikazu ljudske kože aktovi su na granici racionalnog i iracionalnog te nam poručuju kako dodira ima svakakvih; hladnih i toplih, nježnih i grubih, vlažnih i suhih, mirnih i brzih, površnih i sporih. Stoga je gotovo nevjerojatno koliko o drugima i o sebi možemo iščitati na temelju njih, kroz svoje nutarnje oko. Oni su uvijek u međuprostoru naše komunikacije i u tranziciji jer se događaju na rubu našeg i na početku vanjskog svijeta, od njih počinje, ali njima i završava naša konverzacija sa svijetom oko nas. Jer riječima se još i može lagati, ali dodirom teško!
Kao što staklena prizma lomi svijetlost i time otkriva sve njene boje tako se i kroz čovjekovu potrebu za dodirom prelamaju sve razine njegovog bića i time čine vidljivim. Njime ga ne čitamo samo kao tjelesno biće, već i kao osjećajno, misaono i duhovno biće. U njemu se čovjek susreće pod pojmovima ti i ja, ono predstavlja njega ali i njegovo oruđe. Opna tijela naziva se koža. A ako je koža naša granica samoga sebe, onda je dodir njena misao. Jer čovjekovi osjećaji kao i misli su određene vibracije - energije koje prožimaju njegovo tijelo. To znači, da se u dodiru dvaju tijela susreću i dvije misli sa svih razina njegovog bića. U susretu misli rađa se komunikacija. U ljubavnom zagrljaju ta komunikacija je najjača jer je vodi želja za sjedinjenjem, odnosno, za rušenjem svojih granica i napuštanjem sebe…
Čovjekovo upoznavanje svijeta, a time i sebe počinje dodirom s njime, na svim razinama: misaonim, duhovnim i tjelesnim. Stoga je on sudbinski važan te se može čitati kao čežnja za životom i sam njegov trag.
Dodir je naprosto nužan da bi se ljudska jedinka razvila u humanu. Majčin dodir je prvi izvor sigurnosti i ljubavi koji puni naše duše, ključ kojim otkrivamo i otključavamo našu ljudskost. Njen dodir nam omogućuje da kasnije bez straha primamo dodire od drugih, također, i da ga dajemo kao najintimniji izraz svoje ljubavi i osobni potpis.
On je element koji je u korijenu svake sreće, građevni materijal svih muško ženskih odnosa, ali i način njihova testiranja. Njegov trag na našoj duši nikada ne laže, a možemo ga spoznati samo ako smo ga spremni iščitavati. On je poput slova, njime stvaramo sasvim osobnu kartografiju nježnosti i prepoznajemo tuđu. Dodir je prvo što su Adam i Eva spoznali u svom ovozemaljskome životu. Vrhovi naših prstiju i ljepota opipa uvijek nas iznova vuče da tragamo, da sanjamo, da žudimo za onim lijepim, mekim, toplim. Jer tijelo otkriva čovjeka, ono izražava osobu. Tijelo, ukoliko je prožeto spolnošću, izražava čovjekov poziv na uzajamnost i ostavlja njegov trag te čezne za životom.
Varirajući boje u prikazu ljudske kože aktovi su na granici racionalnog i iracionalnog te nam poručuju kako dodira ima svakakvih; hladnih i toplih, nježnih i grubih, vlažnih i suhih, mirnih i brzih, površnih i sporih. Stoga je gotovo nevjerojatno koliko o drugima i o sebi možemo iščitati na temelju njih, kroz svoje nutarnje oko. Oni su uvijek u međuprostoru naše komunikacije i u tranziciji jer se događaju na rubu našeg i na početku vanjskog svijeta, od njih počinje, ali njima i završava naša konverzacija sa svijetom oko nas. Jer riječima se još i može lagati, ali dodirom teško!
Kao što staklena prizma lomi svijetlost i time otkriva sve njene boje tako se i kroz čovjekovu potrebu za dodirom prelamaju sve razine njegovog bića i time čine vidljivim. Njime ga ne čitamo samo kao tjelesno biće, već i kao osjećajno, misaono i duhovno biće. U njemu se čovjek susreće pod pojmovima ti i ja, ono predstavlja njega ali i njegovo oruđe. Opna tijela naziva se koža. A ako je koža naša granica samoga sebe, onda je dodir njena misao. Jer čovjekovi osjećaji kao i misli su određene vibracije - energije koje prožimaju njegovo tijelo. To znači, da se u dodiru dvaju tijela susreću i dvije misli sa svih razina njegovog bića. U susretu misli rađa se komunikacija. U ljubavnom zagrljaju ta komunikacija je najjača jer je vodi želja za sjedinjenjem, odnosno, za rušenjem svojih granica i napuštanjem sebe…
Galerija slika:
Natalia Borčić je članica "Udruge prijatelja sisačko - moslavačke regije".