Mate Kovačević
SUDBINA HERCEGBOSANSKIH HRVATA
Suverenost u okviru EU FEDERALIZMA
SUDBINA HERCEGBOSANSKIH HRVATA
Suverenost u okviru EU FEDERALIZMA
Na omotu knjige,
koji smo objavili na naslovnici rubrike, otisnut je starohrvatski predromanički
ciborij s tropletom iz Rogačića kod Sarajeva, 12./13. stoljeće.
U podlozi je Povelja bana Kulina, simbol državnosti Hrvata u BiH, napisana 29. kolovoza 1189. godine bosančicom, s dijelovima na latinici napisanim latinskim jezikom.
U podlozi je Povelja bana Kulina, simbol državnosti Hrvata u BiH, napisana 29. kolovoza 1189. godine bosančicom, s dijelovima na latinici napisanim latinskim jezikom.
U četiri dijela predstavljamo vam knjigu Mate Kovačevića „Sudbina hercegbosanskih Hrvata – Suverenost u okviru EU FEDERALIZMA“.
Autor u predgovoru sažeto, i kroz stoljeća povijesti i važnih političkih događaja jasno ocrtava okvire sudbine Hercegbosanskih Hrvata:
„Hercegbosanski Hrvati su sastavni dio jedinstvenoga hrvatskog naroda, koji je do osmanskih osvajanja teritorijalno zauzimao svoj etnički prostor od mora do Drave, a na istok do Dunava i Drine. Svojevrsnu političku posebnost izgrađivali su hercegbosanski Hrvati nakon 1102. godine ustrojavanjem otpora Pacti conventi i ulasku Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom.
Već ranije stigmatizirani kao svojevrsni krivovjerci, u tom su otporu, zahvaljujući konfiguraciji tla, izborili autonomiju i svojom banovinom, premda pod vrhovnom upravom hrvatsko-ugarskih kraljeva, relativno samostalno upravljali, a u jednom razdoblju uspjeli su se izboriti i za priznanje vlastitoga kraljevstva.
Sve je propalo osmanskim prodorom, a progoni i višestoljetne, dugotrajne borbe protiv osvajača nisu razorili samo njihovu državu, nego i gotovo istrijebili autohtono pučanstvo, koje je znatnim dijelom izginulo ili se povlačilo prema zapadu u slobodne kršćanske zemlje.
Autor u predgovoru sažeto, i kroz stoljeća povijesti i važnih političkih događaja jasno ocrtava okvire sudbine Hercegbosanskih Hrvata:
„Hercegbosanski Hrvati su sastavni dio jedinstvenoga hrvatskog naroda, koji je do osmanskih osvajanja teritorijalno zauzimao svoj etnički prostor od mora do Drave, a na istok do Dunava i Drine. Svojevrsnu političku posebnost izgrađivali su hercegbosanski Hrvati nakon 1102. godine ustrojavanjem otpora Pacti conventi i ulasku Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom.
Već ranije stigmatizirani kao svojevrsni krivovjerci, u tom su otporu, zahvaljujući konfiguraciji tla, izborili autonomiju i svojom banovinom, premda pod vrhovnom upravom hrvatsko-ugarskih kraljeva, relativno samostalno upravljali, a u jednom razdoblju uspjeli su se izboriti i za priznanje vlastitoga kraljevstva.
Sve je propalo osmanskim prodorom, a progoni i višestoljetne, dugotrajne borbe protiv osvajača nisu razorili samo njihovu državu, nego i gotovo istrijebili autohtono pučanstvo, koje je znatnim dijelom izginulo ili se povlačilo prema zapadu u slobodne kršćanske zemlje.
Na
njihov prostor u 16. stoljeću osmanska uprava dovodi pravoslavno pučanstvo
različita etničkoga podrijetla. Kako su novi osvajači na svoj način prihvatili
već ranije obrasce i optužbe za heretičku ćud hercegbosanskih Hrvata počelo je
još i njihovo prisilno privođenje t.zv. pravoj vjeri, odnosno vjeri novih
osvajača.
Taj se proces u povijesti obično naziva eufemističkim terminom islamizacije. Optužbe za heretičku vjeru iskoristila je i u Osmanskom Carstvu povlaštena Pravoslavna crkva, o čemu vrlo zorno izvješćuju franjevački ljetopisi, pa je znatan broj katoličkih Hrvata bio prisiljen i na prijelaze u pravoslavlje.
Tako se, osim teritorijalnoga osvajanja i razaranja državnih ustanova srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, svojevrsnim kulturocidom pokušala uništiti svaka misao na hrvatsku samostalnost. Unatoč svim nevoljama jezgra je hrvatskoga naroda ipak opstala u Bosni i Hercegovini, premda se tijekom stoljeća, zahvaljujući navedenim procesima, stubokom izmijenio etnički i vjerski sastav pučanstva, što će tijekom nacionalnih kristalizacija formirati, uz autohtone Hrvate, još dvije nacije – Srbe te Muslimane, koji su se tijekom 90-tih godina preimenovali u Bošnjake.
Taj se proces u povijesti obično naziva eufemističkim terminom islamizacije. Optužbe za heretičku vjeru iskoristila je i u Osmanskom Carstvu povlaštena Pravoslavna crkva, o čemu vrlo zorno izvješćuju franjevački ljetopisi, pa je znatan broj katoličkih Hrvata bio prisiljen i na prijelaze u pravoslavlje.
Tako se, osim teritorijalnoga osvajanja i razaranja državnih ustanova srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, svojevrsnim kulturocidom pokušala uništiti svaka misao na hrvatsku samostalnost. Unatoč svim nevoljama jezgra je hrvatskoga naroda ipak opstala u Bosni i Hercegovini, premda se tijekom stoljeća, zahvaljujući navedenim procesima, stubokom izmijenio etnički i vjerski sastav pučanstva, što će tijekom nacionalnih kristalizacija formirati, uz autohtone Hrvate, još dvije nacije – Srbe te Muslimane, koji su se tijekom 90-tih godina preimenovali u Bošnjake.
Ideja
pak hrvatske samostalnosti u BiH ipak nije bila do kraja uništena, jer je
Katolička Crkva, unatoč nezavidnu položaju, svojom organizacijom i pastoralnim
radom preživjela osmanske osvajače i „raskolničke“ nasrtljivce. U toj
četiristoljetnoj borbi za preživljavanje hrvatski je narod pokazao iznimnu
otpornost i životnu vitalnost.
Nu izgleda kako su sličnu vitalnost preživljavanja pokazali i uhodani obrasci optuživanja hercegbosanskih Hrvata za heretičnost, što se danas manifestira uglavnom u optužbama za nedostatak suvremenoga političkog pravovjerja. U sadašnjim optužbama kao da se otkriva lice srednjovjekovnih hrvatskih „heretika“, koji su branili svoj dom, kao i njihovih klevetnika koji su pokušavali provesti svoju politiku pod prikrivenim velom optužaba za vjerska zastranjenja.
One i danas jednako, gotovo u valovima, dolaze sad s istoka, a sad opet sa zapada. Kad se pak odapinju iz političkih središta Republike Hrvatske, onda im sponzore nedvojbeno treba tražiti u inozemstvu. Pozadinu svih tih mučnih optužnica za aktualnu hercegbosansku herezu valja tražiti u interesima velikih sila, ali i njihovih sluga u Hrvatskoj.
Klevetnički kontiunitet opaža se na svim razinama politike i javnosti, a uglavnom se svodi na onemogućivanje hercegbosanskim Hrvatima da ustroje teritorijalnu autonomiju, koja im jedino, kao i Bošnjacima te Srbima može jamčiti jednakopravnost u toj državi.
Zato su u knjigu uvršteni tekstovi koji govore o žilavom nastojanju hrvatskoga naroda u BiH da se odupre uništenju, koje su mu priredile suvremene pravovjerne političke vlasti i velevlasti. Knjiga počinje studijom o realizaciji britanskoga političkog cilja na Balkanu, čiji nositelji ne odustaju od svoga „jugoslavenskog projekta“.“
Tom studijom, koju u cijelisti objavljujemo, počinje prvi dio, pod naslovom „U vrtlogu heretične povijesti“:
„ Projekt o „sveobuhvatnom rješenju“ prostora bivše Jugoslavije“
Nu izgleda kako su sličnu vitalnost preživljavanja pokazali i uhodani obrasci optuživanja hercegbosanskih Hrvata za heretičnost, što se danas manifestira uglavnom u optužbama za nedostatak suvremenoga političkog pravovjerja. U sadašnjim optužbama kao da se otkriva lice srednjovjekovnih hrvatskih „heretika“, koji su branili svoj dom, kao i njihovih klevetnika koji su pokušavali provesti svoju politiku pod prikrivenim velom optužaba za vjerska zastranjenja.
One i danas jednako, gotovo u valovima, dolaze sad s istoka, a sad opet sa zapada. Kad se pak odapinju iz političkih središta Republike Hrvatske, onda im sponzore nedvojbeno treba tražiti u inozemstvu. Pozadinu svih tih mučnih optužnica za aktualnu hercegbosansku herezu valja tražiti u interesima velikih sila, ali i njihovih sluga u Hrvatskoj.
Klevetnički kontiunitet opaža se na svim razinama politike i javnosti, a uglavnom se svodi na onemogućivanje hercegbosanskim Hrvatima da ustroje teritorijalnu autonomiju, koja im jedino, kao i Bošnjacima te Srbima može jamčiti jednakopravnost u toj državi.
Zato su u knjigu uvršteni tekstovi koji govore o žilavom nastojanju hrvatskoga naroda u BiH da se odupre uništenju, koje su mu priredile suvremene pravovjerne političke vlasti i velevlasti. Knjiga počinje studijom o realizaciji britanskoga političkog cilja na Balkanu, čiji nositelji ne odustaju od svoga „jugoslavenskog projekta“.“
Tom studijom, koju u cijelisti objavljujemo, počinje prvi dio, pod naslovom „U vrtlogu heretične povijesti“:
„ Projekt o „sveobuhvatnom rješenju“ prostora bivše Jugoslavije“
Politička
strategija i nastupanje Srbije prema zapadu, kao način teritorijalnoga širenja,
razrađena je još 1844. u Načertaniju Ilije Garašanina, a duhovnu dimenzija ili
osvajanja duša razradio je Vuk Stefanović Karadžić u svom Kovčežiću za istoriju,
jezik i običaje Srba sva tri zakona, u kojem je sve narode štokavskoga narječja
ubrojio među Srbe. Cijeli projekt je razrađen u sklopu t. zv. Istočnog pitanja
i raspada Osmanskoga Carstva te borbe za njegovo nasljeđe.
Proces pretvaranja pravoslavnoga pučanstva različita etničkoga podrijetla zapadno od rijeke Drine potrajao je nešto više od polovice stoljeća, a Garašaninove teritorijalne dimenzije agresije realizirane su tijekom 20. stoljeća uspostavom dviju jugoslavenskih država.Srpska agresija prelazila je Drinu mekim putem ili poticanjem ideologije jugoslavenstva, čime se nastojalo oslabiti otpore nacionalno svjesnih naroda ili pak terorističkim nasiljem, uz pomoć kojeg bi projekt bio realiziran na nešto manje zamišljenu području.
Tako je u jeku najžešćega rata i osvajanja hrvatskih područja, tijekom devedesetih godina, organiziran u Zagrebu skup Srbi i Hrvati, na kojem su uglavnom nastupili pojedinci već odavno zaraženi virusima iz srbijanskih laboratorija za specijalno ratovanje. Zagrebački skup "Srbi i Hrvati", koji je počeo 20. studenog 1993.godine ima svoju duboku i tada vrlo aktualnu političku pozadinu. Premda organizatori skupa pod parolom dijaloga brane tadašnje srpsko-hrvatsko druženje kao dio razgovora o mogućoj drukčijoj stvarnosti, vrijeme održavanja ipak pokazuje njegovu političku protežnost, a događaji na terenu i djelovanje međunarodne diplomacije otkrivaju i njegov cilj. Na okupiranim područjima Republike Hrvatske, s kojih je uglavnom protjerano hrvatsko pučanstvo, srpski osvajači učvršćuju svoju vlast. Okupacijske vlasti još su 20. lipnja organizirale referendum o udruživanju prečanskih Srba u jednu državu t.j. referendum o ujedinjenju s Republikom Srpskom.
Proces pretvaranja pravoslavnoga pučanstva različita etničkoga podrijetla zapadno od rijeke Drine potrajao je nešto više od polovice stoljeća, a Garašaninove teritorijalne dimenzije agresije realizirane su tijekom 20. stoljeća uspostavom dviju jugoslavenskih država.Srpska agresija prelazila je Drinu mekim putem ili poticanjem ideologije jugoslavenstva, čime se nastojalo oslabiti otpore nacionalno svjesnih naroda ili pak terorističkim nasiljem, uz pomoć kojeg bi projekt bio realiziran na nešto manje zamišljenu području.
Tako je u jeku najžešćega rata i osvajanja hrvatskih područja, tijekom devedesetih godina, organiziran u Zagrebu skup Srbi i Hrvati, na kojem su uglavnom nastupili pojedinci već odavno zaraženi virusima iz srbijanskih laboratorija za specijalno ratovanje. Zagrebački skup "Srbi i Hrvati", koji je počeo 20. studenog 1993.godine ima svoju duboku i tada vrlo aktualnu političku pozadinu. Premda organizatori skupa pod parolom dijaloga brane tadašnje srpsko-hrvatsko druženje kao dio razgovora o mogućoj drukčijoj stvarnosti, vrijeme održavanja ipak pokazuje njegovu političku protežnost, a događaji na terenu i djelovanje međunarodne diplomacije otkrivaju i njegov cilj. Na okupiranim područjima Republike Hrvatske, s kojih je uglavnom protjerano hrvatsko pučanstvo, srpski osvajači učvršćuju svoju vlast. Okupacijske vlasti još su 20. lipnja organizirale referendum o udruživanju prečanskih Srba u jednu državu t.j. referendum o ujedinjenju s Republikom Srpskom.
Predsjednik
Tuđman odbija prijedlog glavnoga tajnika UN-a Butrosa Galija da se produži
mandat modrim kacigama pod dotadašnjim uvjetima, jer su postrojbe UN-a
praktično legalizirale t.zv. zapadne granice velike Srbije. Plan o uspostavi
gotovo je realiziran pa je s područja Vojvodine sredinom srpnja, radi stvaranja
etnički čiste države, protjerano 35 tisuća Hrvata i oko 50 tisuća Madžara.
Srpska vojska je u predgrađu Karlovca, a Gospić je pod stalnom paljbom. Njegov pad omogućio bi Srbima napredovanje prema Karlobagu. Kako bi razbili taj naum, čiju su verifikaciju na žalost trebali potvrditi i međunarodni diplomati predvođeni britanskom politikom, Hrvati su vojnom akcijom Medački džep spriječili već pripremljeno međunarodno priznanje Velike Srbije. Za osvetu Srbi su tih dana raketirali Karlovac, Lučko, Samobor, Jastrebarsko, Kutinu i Ivanić.grad. Vijeće sigurnosti UN-a traži da se Hrvatska vojska povuče na položaje prije akcije.
Stanje na ratištu u Bosni i Hercegovini, u kojoj su Srbi pod svojim nadzorom već držali 70 posto prostora, nakon izbijanja muslimansko – hrvatskoga sukoba, sve je više pogoršavalo položaj Hrvata u BiH. Njihovim potiskivanjem iz središnje Bosne, kroz dolinu Neretve, nakon srpskih planova s istočne strane, sad i muslimani pokušavaju izići na jadransku obalu.
Srpska vojska je u predgrađu Karlovca, a Gospić je pod stalnom paljbom. Njegov pad omogućio bi Srbima napredovanje prema Karlobagu. Kako bi razbili taj naum, čiju su verifikaciju na žalost trebali potvrditi i međunarodni diplomati predvođeni britanskom politikom, Hrvati su vojnom akcijom Medački džep spriječili već pripremljeno međunarodno priznanje Velike Srbije. Za osvetu Srbi su tih dana raketirali Karlovac, Lučko, Samobor, Jastrebarsko, Kutinu i Ivanić.grad. Vijeće sigurnosti UN-a traži da se Hrvatska vojska povuče na položaje prije akcije.
Stanje na ratištu u Bosni i Hercegovini, u kojoj su Srbi pod svojim nadzorom već držali 70 posto prostora, nakon izbijanja muslimansko – hrvatskoga sukoba, sve je više pogoršavalo položaj Hrvata u BiH. Njihovim potiskivanjem iz središnje Bosne, kroz dolinu Neretve, nakon srpskih planova s istočne strane, sad i muslimani pokušavaju izići na jadransku obalu.
U
lipnju je Armija BiH zauzela Travnik, te otpočela borbe za Kakanj, Fojnicu,
Vitez, Konjic, Ramu i Mostar. Muslimani u srpnju zauzimaju Fojnicu i Bugojno, a
britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd, zbog toga, predlaže uvođenje
sankcija Hrvatskoj. U rujnu Alija Izetbegović potpisuje sporazum s Momčilom
Krajišnikom po kojem nakon teritorijalnoga razgraničenja, bosanski Srbi mogu
referendumom odlučiti o izlasku iz BiH. U tom slučaju muslimanska jedinica
zadržava prava međunarodnoga subjekta, a već na pregovorima, par dana kasnije,
koje organizira David Owen, na nosaču zrakoplova Invencible, Alija Izetbegović
za muslimansku jedinicu traži izlaz na more u području Neuma.
U studenom Armija BiH zauzima Vareš, iz kojeg su protjerali većinske Hrvate, a 9. studenoga srušen je Stari most u Mostaru, za što je, u konceptu slamanja Republike Hrvatske, optužen HVO. Tek je međunarodna ekspertiza više od deset godina kasnije pokazala kako su već oštećeni most srušili pripadnici Armije BiH, očito za potrebe medijske sotonizacije Hrvata, koja je trebala poslužiti Duaglasu Hurdu da predloži uvođenje sankcija Hrvatskoj.
Na drugoj razini pak, osim sukoba s Hrvatima, Izetbegović je započeo rat i s muslimanskim pristašama Fikreta Abdića, koji je na području Bihaća i Cazinske krajine ustanovio Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu. Nezadovoljan političkim stanjem, u koje su ga uvukle međunarodne sile, Izetbegović prijeti Velikoj Britaniji.
U studenom Armija BiH zauzima Vareš, iz kojeg su protjerali većinske Hrvate, a 9. studenoga srušen je Stari most u Mostaru, za što je, u konceptu slamanja Republike Hrvatske, optužen HVO. Tek je međunarodna ekspertiza više od deset godina kasnije pokazala kako su već oštećeni most srušili pripadnici Armije BiH, očito za potrebe medijske sotonizacije Hrvata, koja je trebala poslužiti Duaglasu Hurdu da predloži uvođenje sankcija Hrvatskoj.
Na drugoj razini pak, osim sukoba s Hrvatima, Izetbegović je započeo rat i s muslimanskim pristašama Fikreta Abdića, koji je na području Bihaća i Cazinske krajine ustanovio Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu. Nezadovoljan političkim stanjem, u koje su ga uvukle međunarodne sile, Izetbegović prijeti Velikoj Britaniji.
Evo
kako je tada stanje u BiH vidio novinar njemačkoga Die Zeita Michael Thumann.
On piše, da je „proglašenjem autonomije Abdić konačno „monarhistu“ Izetbegoviću
objavio rat… Abdić zahtijeva trenutačno pokretanje mirovnih pregovora sa Srbima
i u prvom redu s Hrvatima, izloženim pritisku snaga bosanske vlade… U
srednjobosanskom gradu Tuzli lokalni muslimanski političari već pripremaju
potencijalno skoro proglašenje novog autonomnog područja. „Val otpora“
Izetbegoviću zahvatio je i Tuzlu…U želji da uspostavi stegu, Izetbegović je
angažirao vladine snage u operaciji protiv Abdića… Najnovija kombinacija u
bosanskom ratu svih protiv svih - Muslimani protiv Muslimana – doima se poput
dara s neba. Pobuna u udaljenoj Velikoj Kladuši potakla je Aliju Izetbegovića
da učvrsti red u glavnom gradu. U Sarajevu bosanski Predsjednik pokrenuo je
akciju protiv sveprisutne, svemoćne mafije čiji su šefovi pripadnici bosanske
vojske. (…) Izetbegović je očistio i državno predsjedništvo, izbacivši
neomiljene članove - dvojicu Hrvata i Abdića. Novim premijerom takozvane „ratne
vlade“ postao je bivši ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić, zagovornik
borbe do posljednjeg čovjeka… Već nekoliko mjeseci oružane snage bosanske vlade
vode ofenzivne operacije protiv Hrvata. Prošlog tjedna Muslimani su osvojili
Vareš – muslimanska brigada i preživjeli zatvorenici srpskih logora opljačkali
su taj srednjobosanski grad. Petnaest tisuća ljudi dalo se u bijeg. Hrvatsko
civilno stanovništvo danas ispašta…Čini se da je mir danas dalji no ikada.
Muslimanska ofenziva protiv Hrvata i neprekidni srpski napadi na Muslimane
pokazuju da će zaraćene strane nastaviti borbu sve dok ne osvoje sve teritorije
koje priželjkuju.
Španjolski dnevnik El Mundo piše 29. XI. 1993. kako „bosanski predsjednik Alija Izetbegović i dalje sanja da će mu muslimani, Arapi ili Turci, prije ili poslije pohrliti u pomoć i dopustio je da ga odvedu zanesenjaci koji žele oteti Hrvatima dio teritorija koje su im oteli Srbi“.
Španjolski dnevnik El Mundo piše 29. XI. 1993. kako „bosanski predsjednik Alija Izetbegović i dalje sanja da će mu muslimani, Arapi ili Turci, prije ili poslije pohrliti u pomoć i dopustio je da ga odvedu zanesenjaci koji žele oteti Hrvatima dio teritorija koje su im oteli Srbi“.
Na
međunarodnom planu redaju se diplomatske operacije, a potpuno prevladava
britansko - francuska politika prema Balkanu, na koju je u Frankfurter Allgemeine
Zeitungu 29. 11. 1993. upozorio Victor Mayer. On piše kako su „od samog početka
krize Velika Britanija i Francuska prisvojile vodeću ulogu u kreiranju politike
Zapada prema „Jugoslaviji“; nakon londonske konferencije, održane početkom
jeseni 1992 ., bilo je čak pokušaja suzbijanja njemačkog utjecaja na razvoj
događaja na tom području; čak i danas prisutno je poznato nezadovoljstvo
Genscherovom ulogom u priznavanju Hrvatske i Slovenije. Aktualna politika
Zapada prema Bosni, ograničena samo na pružanje humanitarne – iako oružanim
sredstvima zaštićene – pomoći, utemeljena je posjetom predsjednika Mitterranda
Sarajevu. Velika Britanija i Francuska dosljedno su se suprotstavljale ukidanju
embarga na dostavu oružja Muslimanima i Hrvatima. To stajalište bilo je
presudno za daljnji tijek rata. Pod izlikom „zaštite“ vlastitih zaštitnih snaga
u Bosni, francusko – britanska politika suprotstavljala se – čak i američkom –
prijedlogu o oružanoj intervenciji ograničenog dosega… U redovima pobijeđenih u
Bosni, ali i među Hrvatima, raste strašna mržnja koja bi jednoga dana mogla
prerasti u terorizam usmjeren protiv kreatora politike zapada prema Balkanu.
Posebno hrvatska javnost ističe da je njemački ministar vanjskih poslova
izabrao vrlo nepovoljan trenutak za potporu određene politike i prihvaćanje
odgvornosti za njezin neslavan ishod, u čijoj pripremi Njemačka nije
sudjelovala. U nastojanju da pomogne francuskoj politici, Njemačka je očigledno
počela „podupirati srpsku stanu“, tvrde pojedini zagrebački krugovi.“
Evocirajući pak uspomenu na Jugoslaviju i Tita, novinar konzervativnog britanskoga lista The Daily Telegrapha Robert Fox 29. XI. 1993. navodi riječi i Stipe Mesića, koji tvrdi da su „hrvatski nacionalisti iz same Hrvatske, a poglavito iz Bosne i samoproglašene Herceg-Bosne zapravo pomagali Miloševiću u komadanju Jugoslavije“.
Toj britansko-francuskoj politici tek se u naznakama suprotstavljaju Sjedinjene Države, kojima nije bio po volji prijedlog ukidanja sankcija Srbiji.
Evocirajući pak uspomenu na Jugoslaviju i Tita, novinar konzervativnog britanskoga lista The Daily Telegrapha Robert Fox 29. XI. 1993. navodi riječi i Stipe Mesića, koji tvrdi da su „hrvatski nacionalisti iz same Hrvatske, a poglavito iz Bosne i samoproglašene Herceg-Bosne zapravo pomagali Miloševiću u komadanju Jugoslavije“.
Toj britansko-francuskoj politici tek se u naznakama suprotstavljaju Sjedinjene Države, kojima nije bio po volji prijedlog ukidanja sankcija Srbiji.
Unatoč
hrvatskom nezadovoljstvu, Vijeće sigurnosti UN-a 4. listopada prihvaća
rezoluciju 871 po kojoj se na šest mjeseci produžuje mandat kacigama u
Hrvatskoj. To daje Srbima, umjesto planirana dva mjeseca još pola godine da
konačno riješe pitanje zapadnih granica.
Zato Owen i Stoltenberg već 11. listopada „traže novu formulu sveobuhvatnog rješenja“ na prostoru bivše Jugoslavije. U sklopu toga britanskog „sveobuhvatnoga rješenja“, u studenom počinje novi krug pregovora u Ženevi, na kojima se od Srba traži da prepuste 2-3 posto teritorija Muslimanima, a od Hrvata da muslimanskoj republici omoguće izlaz na more. Dakle, Srbi bi trebali vratiti dio onoga što ionako nije bilo njihovo, a Hrvati za taj ustupak trebaju Muslimanima dati dio svoga teritorija.
Na unutarpolitičkom planu Srbije, Milošević priprema izbore, a vojni uspjesi u BiH i Hrvatskoj, koje je trebala skidanjem sankcija potvrditi međunarodna zajednica, osiguravali su mu neupitnu pobjedu. Uostalom, od Miloševićeva velikosrpskoga projekta, kako navodi Borba od 25. studenog 1993. nisu se razlikovala puno ni stajališta srbijanske oporbe.„
- KRAJ 1. DIJELA-
Zato Owen i Stoltenberg već 11. listopada „traže novu formulu sveobuhvatnog rješenja“ na prostoru bivše Jugoslavije. U sklopu toga britanskog „sveobuhvatnoga rješenja“, u studenom počinje novi krug pregovora u Ženevi, na kojima se od Srba traži da prepuste 2-3 posto teritorija Muslimanima, a od Hrvata da muslimanskoj republici omoguće izlaz na more. Dakle, Srbi bi trebali vratiti dio onoga što ionako nije bilo njihovo, a Hrvati za taj ustupak trebaju Muslimanima dati dio svoga teritorija.
Na unutarpolitičkom planu Srbije, Milošević priprema izbore, a vojni uspjesi u BiH i Hrvatskoj, koje je trebala skidanjem sankcija potvrditi međunarodna zajednica, osiguravali su mu neupitnu pobjedu. Uostalom, od Miloševićeva velikosrpskoga projekta, kako navodi Borba od 25. studenog 1993. nisu se razlikovala puno ni stajališta srbijanske oporbe.„
- KRAJ 1. DIJELA-