OD ANTIKE STOLJEĆIMA (I. dio)
Mate Kovačević: "Biljezi hrvatskoga identiteta"
zemljopis, politika, vojništvo, povijest, arheologija, književnost, književna povijest, jezikoslovlje
"Hrvatsko slovo" 2016.
Mate Kovačević: "Biljezi hrvatskoga identiteta"
zemljopis, politika, vojništvo, povijest, arheologija, književnost, književna povijest, jezikoslovlje
"Hrvatsko slovo" 2016.
U knjizi tekstova "Biljezi hrvatskoga identiteta" objavljenih u časopisima "Hrvatsko slovo", "Književna Rijeka", "Osvit" i u "Zadarskoj smotri", Mate Kovačević razmatra stoljetna razdoblja hrvatskoga prostora i naroda, koji su na njemu živjeli od antike, a tijekom prošlosti stopili se s Hrvatima u naciju. Tekstovi iz širokog područja - zemljopisa, politike, vojništva, povijesti, arheologije, književnosti, književne povijesti i jezikoslovlja, dokazuju beskrajnu borbenost Hrvata u stvaranju i obrani domovine i državnog prostora.
"Sretna je okolnost da su Bosna i Hercegovina oslobođene od osmanske vlasti 1878., što je omogućilo auktoru da u vrlo kratkom vremenu opiše prostor hrvatskih zemalja na kojem se prostiralo u srednjem vijeku staro hrvatsko kraljevstvo.
Kako su hrvatski zapovjednici bili na čelu zajedničke austrougarske vojske, a u tom pothvatu sudjelovale su znatnim dijelom i hrvatske postrojbe, Hrvatski sabor se ponadao kako je došlo vrijeme za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu državu pod vlašću hrvatskoga kralja.
Nije daleko od istine kako se o tom pothvatu razmišljalo i u pojedinim krugovima na carskom dvoru, no druga je stvar što je pitanje BiH praktično ostalo zamrznuto u odnošajima između Beča i Budimpešte, što je onda politiku usmjerilo sasvim drugim smjerom" - piše Kovačević u tekstu pod naslovom "Hrvatski državni i etniči prostor" i nastavlja:
"Odraz te male prohrvatske politike našao je svoj odjek u zemljopisnim dijelima glasovitoga hrvatskog povjesničara Vjekoslava Klaića (1849. - 1928.). Nadajući se oživotvorenju hrvatske državnosti na njezinu cjelokupnu povijesno-državnom području, a očito i po naputku iz Beča izradio je ovaj povjesničar za tadašnje vrijeme vrlo suvremen hrvatski zemljopis.
U uvodnom dijelu svoje prve knjige, u kojoj su još posebno obrađeni Kraljevina Hrvatska i Slavonija, Klaić navodi kako Hrvati žive u tadašnjim zemljama Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji, Istri te Bosni i Hercegovini.
Podsjeća kako su sve te zemlje nekoć posvema ili djelomice pripadale staroj hrvatskoj državi, ali su kasnije potpale pod Mlečane i Osmanlije. Od najnovijeg doba, dakle od oslobađanja BiH 1878. ispod osmanskog jarma, sve su te zemlje bile u rukama hrvatskoga kralja, koji je ujedno bio i vladar Austro-Ugarske Monarhije.
U knjizi pak navodi pojedinačnu, ali i cjelokupnu površinu hrvatskih zemalja, uspoređuje ih s drugim državama u Europi te objašnjava nazive i starost svakoga naziva. Podsjeća kako su sve te zemlje napučene hrvatskim narodom, no povijesne okolnosti su ipak uvjetovale njihova različita imena.
Dalmacija i Istra su najstarija imena jer su tu još prije dolaska Hrvata živjela ilirska plemena po kojima su i prozvane te zemlje. Tako je Istra nazvana po plemenu Histra, koje je živjelo na tom području, a Dalmacija po savezu plemena koja su za obranu od Rimljana sagradili tvrdi grad Delminium. Po tom gradu se prozvaše Delmatima ili Dalmatima, a njihova zemlja Dalmacijom.
Neposredno poslije doseljenja Hrvata cjelokupna se zemlja prozvala Hrvatskom, no kasnije su se pojavila pokrajinska imena, bilo kao proširene stare hrvatske župe poput Bosne, koja je dobila ime po rijeci, Hercegovine koja je relativno kasno dobila ime po tituli humskoga vojvode, a kasnije hercega Stjepana Vukčića Kosače ili pak Slavonije koju, smatra Klaić, zbog jezika tako nazvaše stranci.
U posebnom poglavlju obradio je značenje Jadranskoga mora za život hrvatskih zemalja. Navodi također brojidbene podatke o stanovništvu pa ističe kako je tada Hrvata u svim hrvatskim zemljama bilo 3,486,351 ...." - čitamo u tekstu koji pripada prvom poglavlju pod naslovom "Antika i rano srednovjekovlje".
Uz hrvatski državni i etnički prostor, u njemu Kovačević pojašnjava geopolitički položaj hrvatskih zemalja. Donosi i niz drugih važnih tema: antički narodi na hrvatskom prostoru, arheološki nalazi srednjovjekovne Hrvatske i njezin identitet, hrvatska vojska u vrijeme kralja Tomislava, hrvatska ratna mornarica i umijeće izradbe vojne opreme i naoružanja. Na završetku su poglavlja kulturološke silnice i obzorja hrvatske srednjovjekovne državnosti i kulture.
HRVATSKI VELMOŽE OBNAVLJAJU DRŽAVNOST
"Pavlov brat Mladen I. postao je bosanski ban, a sin Mladen II. knez Triju polja i čitave Humske zemlje, dok je sin Juraj II. izabran za kneza grada Splita, a kasnije je postao i knezom primorskih gradova Dalmacije.
Zato će Klaić u svojoj studiji, koja unatoč svim svojim nedostacima i danas jedina cjelovitije obrađuje hrvatsku državnu povijest šubićevskog razdoblja, s pravom zaključiti kako je ban Pavao I. Šubić obnovio kraljevstvo Hrvata u opsegu kako nije bilo od vremena narodnih kraljeva,
Pavlova vlast sterala se od Kvarnera na jug do Neretve i od mora na istok do Drine, a njemu se pokorava čitava Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Humska zemlja. Kako bi pak zaokružio cjelovitost svoje vlasti, Pavao je uz diplomatsku pomoć pape Klementa V. te privolu građana Zadra potisnuo Mlečane iz tog grada, nakon što ih je lukavo potukao u pomorskoj bitci" - detaljno piše Kovačević u poglavlju "Hrvatski velmože obnavljaju državnost" u tekstu "Knezovi Šubići - obnovitelji hrvatske državne moći".
Niz vrijednih povijesnih situacija uočavamo u istom dijelu knjige u tekstu "Herceg Hrvoje predstavnik neslomljive snage hrvatskoga naroda":
"Ulogu moći bribirskih knezova sad je preuzeo gospodar Donjih kraja Hrvoje Vukčić Hrvatinić (Kotor, danas Kotor Varoš, oko 1350. - 1416.), veliki vojvoda bosanski, hrvatski ban, župan vrbaske županije i herceg splitski. Ovaj velmoža podupire hrvatski pokret te nastoji na hrvatsko-ugarsko prijestolje umjesto Sigismunda Luksemburškoga te njegove zaručnice Marije i majke joj Elizabete dovesi Anžuvinca Karla Dračkoga, a nakon njegova ubojstva sina mu Ladislava Napuljskoga. U tom hrvatskom pokretu sudjeluju i bosanski vladari, a posebice kralj Tvrtko, koji je iskoristio povoljne međunarodne okolnosti i proglasio se kraljem, što su odmah, radi svojih probitaka priznale Dubrovačka i Mletačka Republika."
SISAČKA POBJEDA
U trećem poglavlju dolazimo do vojnih pothvata protiv Osmanlija. Iz svega izdvajamo sisačku osloboditeljsku pobjedu nad turskom silom. Zbog posebnog značaja Bitke kod Siska, kao i zbog promicanja vrijednosti sisačko-moslavačkog kraja. Naravno, dosezi veličanstvenog preokreta protiv brojnijeg osvajača prelaze sve regionalne i hrvatske granice. Objavljujemo cijeli tekst pod naslovom "Bakačeva prekretnica hrvatske ratne povijesti", koji može pomoći u još boljem razumijevanju teških borbi za opstanak Hrvata i Hrvatske:
"Strateški položaj Siska snažnije dobiva na značenju tek poslije turskoga pokušaja da nakon osvajanja Sigeta 1566. Turci prodru u Hrvatsku sa sjeverne strane. Nakon junačkoga otpora Nikole Šubića Zrinskog Turci su doduše zauzeli Siget, ali se nisu usudili na daljnji prodor prema Hrvatskoj. Ta ih je, između ostaloga, Pirova pobjeda prisilila na traženje mira, što je odgovaralo i austrijskom caru Maximilijanu, pa je 1568. i potpisan Drinopoljski mir.
Mirovni ugovor mogao je odgovarati njemačkom caru i turskom sultanu, ali je zato hrvatsku granicu prema Turskoj pretvorio u krvavo razbojište. Stalne čarke i sve učestaliji prodori te pljačkaški pohodi po Hrvatskoj prisilile su zagrebački Kaptol da još ranije izgradi sisačku utvrdu na ušću Kupe u Savu.
Umjesto Sigeta, sad je Hrvatsku od prodora sa sjevera branila tvrđava u Kaniži, u kojoj su većina zapovjednika i vojske bili Hrvati. Napadi na ostatke hrvatskog kraljevstva vodili su se s južne, odnosno ličke i bosanske strane, pa je u razdoblju od Sigetske (1566.) do Sisačke bitke (1593.) Hrvatska izgubila niz svojih utvrđenih gradova i tvrđava od juga preko središnje Hrvatske, a turskim zaposjedanjem Bihaća 1592. definitivno je uklonjena hrvatska granica s Une.
Već ranije su pali gradovi južne i središnje Hrvatske: Skradin, Knin, Jajce i Klis, a turskim zaposjedanjem Slavonije te padom Kladuše i Kostajnice opstanak hrvatske države bio je sveden tek na uski pojas od Varaždina, preko Zagreba do Senja. Kako bi utvrdio siguran prolaz svojim pljačkaškim postrojbama u Hrvatsku, Kranjsku i dalje turski vojskovođa Hasan paša Predojević je zbog sve učestalijih hrvatskih potjera i njihovih uspjeha u gonidbi Turaka, planirao na jednom dijelu još nezaposjednute Hrvatske izgraditi tvrđavu, koja je jamčila sigurnost pljačkaškim pohodima, koji su osim blaga Turcima donosili i mnoštvo roblja.
U svojim pohodima namjerio se na hrabru obranu sisačke tvrđave, koju su branili zagrebački kanonici. Kako bi slomio otpor, ali i zaposjeo tu tvrđavu Predojević je izgradio Petrinju, a drugi bok osigurao izgradnjom utvrde, odnosno logora u području Hrastovice. Kad u nekoliko navrata silom nije uspio zaposjesti Sisak Predojević je pokušao kombinacijom zastrašivanja i lukavstvom slomiti otpor hrvatskih branitelja.
Nu zapovjednik tvrđave Nikola Mikoč nije se ustrašio. Nakon što je primio turskoga poslanika te od njega otkrio da mu se sprema izdaja, pozvao je kao domaćin poslanika i sumnjivca na objed, a kad su se najeli dao ih je obojicu ustrijeliti. Kad je Predojević zaprijetio novim poslanikom da će mu se osvetiti, ako mu je ubio prvog poslanika, hrvatski mu zapovjednik MIkoč poruči kako je on otpustio Turčina, a ako Predojević želi Sisak, neka onda na predaju grada pošalje svoje najodličnije age i begove jer, kako je tvrdio, ovako važnu utvrdu kao zapovjednik ne može od srama predati tek običnim vojnicima.
Predojević se poveseli ponudi pa u utvrdu posla, kako tvrde izvori, oko 500 najodličnijih begova. Mikoč pak sve male i velike topove napuni čavlima, kotačima i kuglama te ih zakopa u predvorju i pokri travom, upravo na mjestu kuda su Turci morali proći. Kad je većina Turaka u svom pohodu prešla most, Mikoč ga podiže te zapovjedi da počnu pucati sakriveni i napunjeni topovi, pod čijom paljbom izginuše Predojevićevi odličnici.
Turski zapovjednik zato je krenuo u pljačkaške pohode prema Zagrebu, prodrijevši sve do Turopolja. Dok su Turci pljačkali, robili i u roblje vodili seljake, skupljala se saveznička carska vojska sastavljena od Nijemaca, Madžara, Kranjaca zajedno s hrvatskom banskom vojskom. Oni su trebali pomoći obrani Siska.
Na prijedlog hrvatskoga bana Tome Bakača Erdodyja združene snage krenule su u pomoć Sisku, a na čelu im je bila hrvatska vojska. Premda su savezničke snage imale tek oko pet tisuća vojnika u strašnom sudaru s Turcima, koji su raspolagali s 20-ak tisuća bojovnika, pobijedila je kršćanska vojska.
Na bojnom je polju izginulo ili se pak utopilo u valovima Kupe i Save oko 18 tisuća Turaka. Sisačka pobjeda nad turskom silom bio je početak preokreta ratne sreće, koja se u budućem razdoblju sve više priklanja Hrvatima. Doduše, ovom Bakačevom pobjedom nisu nestale nevolje na hrvatskoj granici.
One su potrajale još cijelo jedno stoljeće, zapravo sve do oslobodilačkih pothvata i oslobođenja Like, Krbave te Slavonije i sadašnjega područja Dalmacije potkraj 17. stoljeća. Proći će ipak još cijela dva stoljeća dok carske postrojbe potpuno ne oslobode nekadašnje hrvatsko državno i povijesno područje, što će se dogoditi tek 1878., kad je habsburška vojna sila na čelu s hrvatskim generalom Josipom Filipovićem oslobodila Bosnu i Hercegovinu od osmanske okupacije.
Nažalost, carska politika nije se držala svojih kraljevskih obveza prema Hrvatskoj, pa je i povijest krenula drugim putem, a politički procesi na području nekadašnjih hrvatskih zemalja BiH iskristalizirali su se potkraj 20. stoljeća, gdje su se osim starosjedilačkih Hrvata, formirali još i pravoslavni Srbi te današnji muslimanski Bošnjaci."
kraj I. dijela
Priredio: Krešimir Dukarić
Objavljeno 15. siječnja 2017.
Povratak