Napisala: Anela Borčić
Foto: Maja Dukarić
Foto: Maja Dukarić
Anđeli
kolura verde
Od kad znam za sebe i otok najljepše plivanje mi je ono jutarnje, najranije. Površina je tada još glatka i napeta kao led, a tuste boje zelenih brda, modrih borova i bijelog žala rastopljene su u prozirnom akvamarinu. Za sve koji se mogu poistovjetiti sa čulima i ne razmišljati ni o čemu, biti svjedokom takve ljepote obećavajući je početak dana.
Plaža je u srpanjskih šest na otoku obično sasvim pusta. Ljudi tada još ugađaju svojim navikama i snu, nauštrb ugodi mira još usnula otoka. Svi rituali života su im ionako već usječeni u srž poput tragova konopca u kamenu gradskog bunara i nema mjesta za neke nove, prigodne. Tim bolje, gomila sobom uvijek donosi nemir, a kupanje u zoru je obred.
Jutros sam plivala sporo kroz mlako posrebreno more, pokušavajući vršcima prstiju što nježnije sjeći napetost skorupa. Klizila sam licem okrenuta pučini, osjećajući kako se sa svakim mojim pokretom miče i njegovo veliko tijelo. Plivala sam prema ogrlici od bijelih plutača. Ona je označavala granicu dozvoljenog, onaj imaginarni rub zaštićenog koji je bilo preporučljivo ne prelaziti. Iza je bio opasan svijet jurećeg metala i divlje konjske snage.
Bez težine, uronjena u ugodu sam promatrala tamnu modrinu ispod sebe kroz koju su koso prodirale jarkožute zrake sunca, a onda se u dubini naglo lomile i otapale u krpice treptavog sjaja. Kroz njih su lijeno klizile crne ribe i lelujala fina morska prašina.
Od kad znam za sebe i otok najljepše plivanje mi je ono jutarnje, najranije. Površina je tada još glatka i napeta kao led, a tuste boje zelenih brda, modrih borova i bijelog žala rastopljene su u prozirnom akvamarinu. Za sve koji se mogu poistovjetiti sa čulima i ne razmišljati ni o čemu, biti svjedokom takve ljepote obećavajući je početak dana.
Plaža je u srpanjskih šest na otoku obično sasvim pusta. Ljudi tada još ugađaju svojim navikama i snu, nauštrb ugodi mira još usnula otoka. Svi rituali života su im ionako već usječeni u srž poput tragova konopca u kamenu gradskog bunara i nema mjesta za neke nove, prigodne. Tim bolje, gomila sobom uvijek donosi nemir, a kupanje u zoru je obred.
Jutros sam plivala sporo kroz mlako posrebreno more, pokušavajući vršcima prstiju što nježnije sjeći napetost skorupa. Klizila sam licem okrenuta pučini, osjećajući kako se sa svakim mojim pokretom miče i njegovo veliko tijelo. Plivala sam prema ogrlici od bijelih plutača. Ona je označavala granicu dozvoljenog, onaj imaginarni rub zaštićenog koji je bilo preporučljivo ne prelaziti. Iza je bio opasan svijet jurećeg metala i divlje konjske snage.
Bez težine, uronjena u ugodu sam promatrala tamnu modrinu ispod sebe kroz koju su koso prodirale jarkožute zrake sunca, a onda se u dubini naglo lomile i otapale u krpice treptavog sjaja. Kroz njih su lijeno klizile crne ribe i lelujala fina morska prašina.
More
je zrak, samo malo gušći, pomislim i zaronim duboko širom otvorenih očiju pa
poletim prema površini, prema suncu koji je zlatio mjehuriće što su izmicali
dok sam izranjala. Pred nosom mi isti čas zabjelasa jedna od plutača. Protrljam
oči, pekle su od soli. Pažnju mi odmah privuče nešto živo. Na njoj je šćućuren
po plitkoj bijeloj sredini sjedio sićušni zeleni skakavac.
Odakle ti ovdje za Boga miloga?!, obratim mu se u čudu. Bili smo dobrih tristotinjak metara od obale i nigdje niti broda, niti čovjeka…Da mi je samo bilo znati kako je dospio tu? Primaknem mu prst, ali on pobjegne natrag i dođe nožicama do samog ruba plutače. Pokušam još jednom, no on opet uteče na drugu stranu. Bleso, utopit ćeš se!, prozborim mu nježno kao da govorim djetetu jer nitko me nije mogao čuti s obale.
Da nisi možda skočio s broda, s kakve pedaline, sandoline... Da te vjetar nije nanio..
Ovako daleko nije mogao ni doletjeti, a niti poskočiti svojom voljom. Bila je to malena, nježna životinjica koja će uginuti čim se digne sunce. Skapat će od ognja i žeđi. Kružila sam oko plutače razmišljajući, a onda shvatih kako se i on čitavo vrijeme okreće za mnom. Uvijek smo bili oči u oči, znao je da sam tu. Čudno!
I sad, kako ću otići, kako ću te ostaviti da umreš?! .
Odmjerim udaljenost, bili smo predaleko. Nisam mogla toliko plivati s jednom rukom uzdignutom nad morem. A moja glava?! Ona je vani cijelo vrijeme, naravno. Pogledam ga i isti čas počnem dvojiti. Kako ću kad se boji?
Učini mi se da nema načina, skočit će ionako od straha u more čim krenem. Ili on ima pameti, pomislim i zaplivam natrag. No sa svakim zaveslajem rasla je u meni nelagoda i ja se opet vratim njemu.
Pokušat ću, ništa me ne košta, milostivo objasnim onom zločestom dijelu sebe koji se odmah uzjogunio i bahato se rugao.
Nema ti druge, moraš me slušati! Ja ću ti pružit opet prst, a ti ćeš se popeti na njega. A onda ću te polako položiti na vrh glave. Tu ćeš biti miran dok budem plivala., objasnim mu ozbiljno.
Zelena mrljica se na plutači nije micala dok sam govorila. Samo je s kao mačja dlaka tankim ticalima strigla prema mojem nekoliko centimetara udaljenom nosu, praveći nekakve čudnovate pokrete. Činilo mi se kao da dirigira, kao da mi odgovara.
Polako mu se približim i ispružim prst. Ajde mali, ukrcaj se!, On isti čas krene i zatrči se prestrašeno preko njega kao po mostu. Krene prema širini nadlanice, stane i opet se šćućuri. Kao stara žena si!, nasmijem se.
Nije imao težine, samo nježno golicanje, samo struganje tanašnih nožica koje su se pokušavale što čvršće uhvatiti za sklisku podlogu ruke. Ipak, ono je bilo cijeli jedan život koji se grčevito borio za sebe.
Bravo!, lanuh oduševljeno. Borac si, tko bi rekao da možeš iz prve. Jer da nije bilo tako, bila bih ga ostavila.
Sad budi miran, takooo … , davala sam mu naredbe premještajući ga na vrh tjemena. Škakljanje prestane. Gdje je, je li ostao? Pogledam nadlanicu, nije ga bilo i nije postojao način da provjerim. Ništa, pravit ću se da si gore... Drži se dobro!
Odakle ti ovdje za Boga miloga?!, obratim mu se u čudu. Bili smo dobrih tristotinjak metara od obale i nigdje niti broda, niti čovjeka…Da mi je samo bilo znati kako je dospio tu? Primaknem mu prst, ali on pobjegne natrag i dođe nožicama do samog ruba plutače. Pokušam još jednom, no on opet uteče na drugu stranu. Bleso, utopit ćeš se!, prozborim mu nježno kao da govorim djetetu jer nitko me nije mogao čuti s obale.
Da nisi možda skočio s broda, s kakve pedaline, sandoline... Da te vjetar nije nanio..
Ovako daleko nije mogao ni doletjeti, a niti poskočiti svojom voljom. Bila je to malena, nježna životinjica koja će uginuti čim se digne sunce. Skapat će od ognja i žeđi. Kružila sam oko plutače razmišljajući, a onda shvatih kako se i on čitavo vrijeme okreće za mnom. Uvijek smo bili oči u oči, znao je da sam tu. Čudno!
I sad, kako ću otići, kako ću te ostaviti da umreš?! .
Odmjerim udaljenost, bili smo predaleko. Nisam mogla toliko plivati s jednom rukom uzdignutom nad morem. A moja glava?! Ona je vani cijelo vrijeme, naravno. Pogledam ga i isti čas počnem dvojiti. Kako ću kad se boji?
Učini mi se da nema načina, skočit će ionako od straha u more čim krenem. Ili on ima pameti, pomislim i zaplivam natrag. No sa svakim zaveslajem rasla je u meni nelagoda i ja se opet vratim njemu.
Pokušat ću, ništa me ne košta, milostivo objasnim onom zločestom dijelu sebe koji se odmah uzjogunio i bahato se rugao.
Nema ti druge, moraš me slušati! Ja ću ti pružit opet prst, a ti ćeš se popeti na njega. A onda ću te polako položiti na vrh glave. Tu ćeš biti miran dok budem plivala., objasnim mu ozbiljno.
Zelena mrljica se na plutači nije micala dok sam govorila. Samo je s kao mačja dlaka tankim ticalima strigla prema mojem nekoliko centimetara udaljenom nosu, praveći nekakve čudnovate pokrete. Činilo mi se kao da dirigira, kao da mi odgovara.
Polako mu se približim i ispružim prst. Ajde mali, ukrcaj se!, On isti čas krene i zatrči se prestrašeno preko njega kao po mostu. Krene prema širini nadlanice, stane i opet se šćućuri. Kao stara žena si!, nasmijem se.
Nije imao težine, samo nježno golicanje, samo struganje tanašnih nožica koje su se pokušavale što čvršće uhvatiti za sklisku podlogu ruke. Ipak, ono je bilo cijeli jedan život koji se grčevito borio za sebe.
Bravo!, lanuh oduševljeno. Borac si, tko bi rekao da možeš iz prve. Jer da nije bilo tako, bila bih ga ostavila.
Sad budi miran, takooo … , davala sam mu naredbe premještajući ga na vrh tjemena. Škakljanje prestane. Gdje je, je li ostao? Pogledam nadlanicu, nije ga bilo i nije postojao način da provjerim. Ništa, pravit ću se da si gore... Drži se dobro!
Oprezno
krenem prema kraju. Plivala sam ukočeno poput onih starinskih gospoja što s
raznoraznim kosmatim tvorbama, šeširima i maramama u malim jatima povremeno
znaju plutati morem. S takvim glavama u modrini bile su goropadne poput velikih
šarenih plutača za koje su se obično vezivali jedrenjaci. Jedna jedina razlika
među njima je bila u tome što su se za te glave vezivali mirni brodovi njihovih
debelih tijela. Ipak, one su to gordo nazivale kupanjem.
|
Mali
moj, jesi li živ?
Evo, još samo malo .. obratim mu se na pola puta, sama sebi se učinim
smiješnom i jedva odolim silnoj potrebi da zaronim. Ali što ako se on ipak gore
drži za kosu i nada se? Nemam pravo odustati zadnjih dvadesetak metara.
Kad s olakšanjem takoh šljunčano dno, kut vrata mi se bolno promijeni. Utrnula išetam iz mora zadržavši onaj neprirodni položaj. Tek ispred tamarisa oprezno dotaknem tjeme i iz prve ga napipam u kosi. Bio je točno tamo gdje sam ga i ostavila. Oprezno ga povučem i osjetim lagano čupkanje. Na dlanu prvo nesigurno krene, a onda mi se okrene ravno prema licu i stane. Podignem ga u visinu očiju. S kao mačja dlaka tankim ticalima opet je pravio nekakve neobične pokrete, u isto vrijeme i oštre i nježne, naizmjenično i brze i spore. Doživjeh to kao pokušaj komunikacije, kao radosnu zahvalu za spas. Bravo mali, uspio si!, odgovorim spontano. Jer on je zaista bio točan i strpljiv kao da je znao. A dovoljan je bio samo sitni neposluh!
Njime je od tada moje shvaćanje svjesnosti i čovjeka bilo ozbiljno ugroženo. Po prvi put se posramih osjećaja nadmoći jer ako je strah univerzalan jezik, onda se i namjera osjeti nadaleko kao i miris. Da li je on možda bio čak i korak ispred, da li je on mene privukao k sebi?
Promatrala sa ga pažljivo; spremao se za skok u slobodu. Bilo je i vrijeme, nježno ga gurnem vrškom prsta prema tamarisu; Ajde!.. Tu će ti biti dobro. Ima i rose.
Nije mu trebalo puno, učas se stopio sa zelenom podlogom. No u meni je ostavio jasan trag radosti. Zašto?
Radi skakavca kojeg bih, da sam ga zatekla u stanu ubila i ne razmišljajući, a kamo li osjećala grižnju savjesti što ga ostavljam? Ne znam. Nisam mogla sa sigurnošću odrediti izvor svoje sreće. On je bio duboko; negdje ispod razuma i povrh riječi.
Kad s olakšanjem takoh šljunčano dno, kut vrata mi se bolno promijeni. Utrnula išetam iz mora zadržavši onaj neprirodni položaj. Tek ispred tamarisa oprezno dotaknem tjeme i iz prve ga napipam u kosi. Bio je točno tamo gdje sam ga i ostavila. Oprezno ga povučem i osjetim lagano čupkanje. Na dlanu prvo nesigurno krene, a onda mi se okrene ravno prema licu i stane. Podignem ga u visinu očiju. S kao mačja dlaka tankim ticalima opet je pravio nekakve neobične pokrete, u isto vrijeme i oštre i nježne, naizmjenično i brze i spore. Doživjeh to kao pokušaj komunikacije, kao radosnu zahvalu za spas. Bravo mali, uspio si!, odgovorim spontano. Jer on je zaista bio točan i strpljiv kao da je znao. A dovoljan je bio samo sitni neposluh!
Njime je od tada moje shvaćanje svjesnosti i čovjeka bilo ozbiljno ugroženo. Po prvi put se posramih osjećaja nadmoći jer ako je strah univerzalan jezik, onda se i namjera osjeti nadaleko kao i miris. Da li je on možda bio čak i korak ispred, da li je on mene privukao k sebi?
Promatrala sa ga pažljivo; spremao se za skok u slobodu. Bilo je i vrijeme, nježno ga gurnem vrškom prsta prema tamarisu; Ajde!.. Tu će ti biti dobro. Ima i rose.
Nije mu trebalo puno, učas se stopio sa zelenom podlogom. No u meni je ostavio jasan trag radosti. Zašto?
Radi skakavca kojeg bih, da sam ga zatekla u stanu ubila i ne razmišljajući, a kamo li osjećala grižnju savjesti što ga ostavljam? Ne znam. Nisam mogla sa sigurnošću odrediti izvor svoje sreće. On je bio duboko; negdje ispod razuma i povrh riječi.
Vrućina
je samo par sati kasnije potpuno paralizirala mjesto. Razvodnjena plavet uvale
u daljini se pretvarala u treperavu izmaglicu pučine. Sunce je nepomično
stajalo usred neba, zrak je ključao, a u njemu su se kuhali nizovi crvenoglavih
kamenih kuća. Bijeli prsten rive bio je potpuno pust, dok su iza zatvorenih
prozorskih kapaka drijemali siti i znojni ljudi. Otpuhivali su teško dok su im
se snovi miješali s jarom, isparavali kroz rasušeno drvo i provlačili se duž
ispružene ulice. Vrebali su žrtve, rijetke nevoljnike što su se bezvoljno
provlačili njenim mrtvim hladom i dobili- mene!
Vukla sam se lijeno i bezvoljno prema kući neke dosadne polupoznate tete koja mi se javila taman kad sam mislila da sam pažnjom namirila cijelu otočku rodbinu. Kako li je samo doznala da sam na otoku?! Nisam je mogla odbiti, nisam nju jedinu i eto, moram na ručak. A tako mi se nije dalo...
Napnem se, odaberem motiv. Uskoro mi je poluusnulo tijelo pokretala misao koja se je protezala na sve; Slobodna sam, stara je zadnja..., Slobodna sam, stara je zadnja…, Stara je zadnja, zadnja, zadnja…odzvanjalo je pravilnim ritmom tamnim koridorima moga tijela i veselo izlazila kroz znojne pore.
Budila je ona uz put i polužive biljčice s okolnih balkona koje su, presahle od vrućine, u čudu otvarale ovješene cvjetove. Nekako su se osjetile na čas dobro, a nije bilo vode, niti je padala svježina noći. Ni kiša se nije slutila... Čudo!?
Vukla sam se lijeno i bezvoljno prema kući neke dosadne polupoznate tete koja mi se javila taman kad sam mislila da sam pažnjom namirila cijelu otočku rodbinu. Kako li je samo doznala da sam na otoku?! Nisam je mogla odbiti, nisam nju jedinu i eto, moram na ručak. A tako mi se nije dalo...
Napnem se, odaberem motiv. Uskoro mi je poluusnulo tijelo pokretala misao koja se je protezala na sve; Slobodna sam, stara je zadnja..., Slobodna sam, stara je zadnja…, Stara je zadnja, zadnja, zadnja…odzvanjalo je pravilnim ritmom tamnim koridorima moga tijela i veselo izlazila kroz znojne pore.
Budila je ona uz put i polužive biljčice s okolnih balkona koje su, presahle od vrućine, u čudu otvarale ovješene cvjetove. Nekako su se osjetile na čas dobro, a nije bilo vode, niti je padala svježina noći. Ni kiša se nije slutila... Čudo!?
Strahovit
prasak nalikovao je eksploziji. Došao je niotkud. Zvuk bljesne oštrom boli u
mojoj potkoljenici. Presavih se s mukom i strahom. Kao da se zemlja na čas
otvorila, kao da je bomba.…Krv!!!
Ukopam se zaprepašteno posred ulice i stanem se ogledati. Što li se to dogodilo?
Zajedno sa spoznajom da me je smrt upravo mimoišla, doletjela su i usplahirena jata uznemirenih, tek probuđenih glasova otočana; Ca je vo?... Ca se dogodilo?... Jeste culi svitu, a ? Ca je vo palo?, odjekivalo je ulicom. I dok su se prozorski kapci nad mojom glavom redom režeći otvarali, ja shvatih u čudu; To je bio kip! Pao je s krova kuće!
Ispred mene ležali su oštri komadi njegovih vretenastih kamenih nogu. Ženske su to noge, pomislim blesasto, kao da je to uopće važno. Malo dalje je u gomili krhotina prepoznam stisnutu šaku, pa zatim i oveći komad savite ruke. Uz sami rub one kuće otkotrljalo se i njegovo oblo koljeno, a malo podalje šepurio se velik dio torza u svečanom ruhu. Bijelo meso kamena izvirivalo je sjajem iz sive kože lišajeva. Blještalo je na suncu bolnom spoznajom mogućeg.
Pobo!? Statva! Pala je statva!…S varha Tombulovi kući.. Ku bi reka da bi se to moglo dogodit! Cudo! Dobota je ubilo onu ženu…
Šapat s prozora zapuhne me poput hladnog vjetra i sva se stresem dok sam podizala pogled. Zagrebem pogledom krovni zabat kuće i zaista, na blijedom je nebu sada plivao samo čvrsti postament žene-lučonoše koju sam fotografirala baš jutros. Jutros, nakon plaže… .
Gospođo, gospođo… Jeste li dobro?…Dotrče do mene dvoje nepoznatih muškaraca iz obližnjeg kafića. Skoro vas je ubilo! Za ne vjerovati da kip može tek tako pasti! Odlomio se i buf…Ravno pred vas… Da je samo djelić sekunde kasnije.. Bio bi vam ravno na glavu, eto!
Zgrožen, zbor mamurnih i kuštravih glava je odmah s prozora negodujući zaromorio i od sebe pustio jedno veliko, otegnuto, potpuno bijelo i za otok neobično složno; Aaaaaaaa….
Ono je značilo da je u svima njima bila je jedna ista misao; Za Boga miloga, to se moglo dogoditi meni!
Nije mi ništa!, promrmljam ishitreno veselo, a oni me pogledaju začuđeno. Ne znam zašto, ali postalo mi je odjednom neugodno i oblije me vrućina nelagode kao da sam ja što skrivila.
Ali gospođo, pa noga vam je skroz krvava! Imate ranu… To treba sašiti!, nije odustajao mlađi
Ma .. nije ništa ozbiljno... Nije duboko! Ne boli me, samo je okrzotina, to je ... Plitko je.
Ukopam se zaprepašteno posred ulice i stanem se ogledati. Što li se to dogodilo?
Zajedno sa spoznajom da me je smrt upravo mimoišla, doletjela su i usplahirena jata uznemirenih, tek probuđenih glasova otočana; Ca je vo?... Ca se dogodilo?... Jeste culi svitu, a ? Ca je vo palo?, odjekivalo je ulicom. I dok su se prozorski kapci nad mojom glavom redom režeći otvarali, ja shvatih u čudu; To je bio kip! Pao je s krova kuće!
Ispred mene ležali su oštri komadi njegovih vretenastih kamenih nogu. Ženske su to noge, pomislim blesasto, kao da je to uopće važno. Malo dalje je u gomili krhotina prepoznam stisnutu šaku, pa zatim i oveći komad savite ruke. Uz sami rub one kuće otkotrljalo se i njegovo oblo koljeno, a malo podalje šepurio se velik dio torza u svečanom ruhu. Bijelo meso kamena izvirivalo je sjajem iz sive kože lišajeva. Blještalo je na suncu bolnom spoznajom mogućeg.
Pobo!? Statva! Pala je statva!…S varha Tombulovi kući.. Ku bi reka da bi se to moglo dogodit! Cudo! Dobota je ubilo onu ženu…
Šapat s prozora zapuhne me poput hladnog vjetra i sva se stresem dok sam podizala pogled. Zagrebem pogledom krovni zabat kuće i zaista, na blijedom je nebu sada plivao samo čvrsti postament žene-lučonoše koju sam fotografirala baš jutros. Jutros, nakon plaže… .
Gospođo, gospođo… Jeste li dobro?…Dotrče do mene dvoje nepoznatih muškaraca iz obližnjeg kafića. Skoro vas je ubilo! Za ne vjerovati da kip može tek tako pasti! Odlomio se i buf…Ravno pred vas… Da je samo djelić sekunde kasnije.. Bio bi vam ravno na glavu, eto!
Zgrožen, zbor mamurnih i kuštravih glava je odmah s prozora negodujući zaromorio i od sebe pustio jedno veliko, otegnuto, potpuno bijelo i za otok neobično složno; Aaaaaaaa….
Ono je značilo da je u svima njima bila je jedna ista misao; Za Boga miloga, to se moglo dogoditi meni!
Nije mi ništa!, promrmljam ishitreno veselo, a oni me pogledaju začuđeno. Ne znam zašto, ali postalo mi je odjednom neugodno i oblije me vrućina nelagode kao da sam ja što skrivila.
Ali gospođo, pa noga vam je skroz krvava! Imate ranu… To treba sašiti!, nije odustajao mlađi
Ma .. nije ništa ozbiljno... Nije duboko! Ne boli me, samo je okrzotina, to je ... Plitko je.
Podignem
pogled i susretnem se s razrogačenim očima starijeg muškarca koji me je prvo
zabrinuto gledao, zatim duboko udahnuo, pa taj isti zrak pretvorio u svečanost
glasa bogate bordo boje.
Činilo se da polaže zakletvu dok mi se povjerljivom gestom unosio u lice: Gospođo! Imali ste sreću!…Imali ste ludu, ludu sreću!... Danas vi imate zaista nekog posebno moćnog anđela čuvara. Znate li možda tko bi to mogao biti? |
Odmaknem
se korak od njega, ušao je preblizu u moj prostor i zatim granem srećom.
Učinilo mi se da su njegove riječi otvorile u meni neka teška vrata duše i
pustile eksploziju one iste jutarnje svjetlosti s mora pa opet ugledam jasno
onog majušnog skakavca na mokrom dlanu. Topla me milost ispuni ugodom i širokim
srcem zagrlim u mislima sićušno zeleno biće s plutače.
To što ste sada rekli je živa istina!, odvratim mu veselo. Anđeli mogu biti i zeleni, zar ne?, dobacih mu uzgred i krenem svojim putem.
Čovjek me bez komentara propusti, zbunjenim kimanjem potvrdi i ostane za mnom gledati u čudu. No u samo par koraka onim istim ljudima na prozorima koji su se malo prije bili pretvorili u uši opet vrati stari glas.
Znala sam, shvatila sam odmah se što će se sada dogoditi. To je, zasigurno!
Nada mnom je taman započinjao onaj čudnovati otočki mentalni proces o kojem su mi roditelji toliko puta pričali. Onaj koji nedokučivim interesom priče spaja nespojivo kao za inat, a zatim opet razdvaja već smisleno i jasno po sebi, a sve to čini tako lako kao da se igra. Onaj koji u isto vrijeme sudi i osuđuje, kudi i hvali, a da se pri tome nikada ne mogu jasno odrediti granice svijesti njegovih sudionika niti rub njihove zloće. Jer riječi su i zabava i igračka. Otok voli cirkus riječi. Njima redovito gnoji svoje sudbine; one loše žaljenjem, a one dobre maštom koja je zapravo samo nešto teže dokučena stvarnost. Riječi ovdje rečene znaju biti teške i opasne kao bolest. Njima se mogu uspješno svijati čak i one najjače mladice života ako nemaju zaštitu mudrosti, a opet, sve se to čini iz neke bolno ugodne, lepršave zabave koja se nikada ne može shvatiti do kraja. Ni zamjeriti joj se ne može jer ovdje najmanje ljudi žive samo o kruhu i o vodi.
Starce nad glavom je bilo čudesno slušati jer nisam bila dio njihovog svijeta. Nisu me se sjećali, imala sam siguran odmak onog koji s otoka uskoro odlazi, no slutila sam koliko su mogli biti opasni…
Žene su se poviše moje glave prve uskomešale šapatom, a zatim ulicom zaiskri delirijska radoznalost kojom se ionako vreli zrak konačno usije.
A koja je no žensko, a?... Koja je no, a? Je ji ku ol vos poznaje?Ji ku zno koja je no šinjorina?
Govori svit da je no ona ludo ca se kupo ujutro sila rano, da je u more je cin i sunce zorom smoci nogu u more. Govoridu judi kako su je vidili u pet ujutro kad su išli na trajekt da se kupo!
Ma je!?...Ala ludi ženi! A to je onda furešta? Koja, ca ste rekli ? Furešta! Furešta? Koja? Fuuureštaaaa…
Radoznalost im je zatim zamijenila faza ekstatična veselja; Ma gle, ludi ženi!...Jeste culi ca je rekla onemu coviku ca nji je ti pomoć?
Co? Ca je rekla? Nismo culi, co?Ma rekla mu je ni manji ni veći nego da sa su onđeli kolura verde!
I da ih je vidila...Oni su je sposili da ji ne ubije oni kip! Bilo ih je puno na kuću iz koji je pala ona statva i svi su bili zeleni! Ma kad vom govorim, baš tako je rekla, zeleni onđeli! A da joj ni doleti u glovu isto koji kus stinji kad tako govori? Jeste siguri da je dobro?Ma ke!.. Dobro je! … Somo joj je noga pinku karvova…
A znote judi moji ca ću vom jo sad reć…Pari mi se da som i jo isto vidila jednega onđela kolura verde malo pri kad som otvorala škure. Nemojte mi se rugat…. Bil je zelen kako zeleno trova…Je…. Za Divici Mariji, je! I sedil je na onu bilu stinu gori, i gledol me je vako kako jo vos sad gledon…
I bil je zelen da zeleniji ni mogal bit!
Žurila sam naprijed smijući se i u isto vrijeme sam osjetila sam prvo, sasvim lagano strujanje zraka; Zapuhat će maestral, spas!
To što ste sada rekli je živa istina!, odvratim mu veselo. Anđeli mogu biti i zeleni, zar ne?, dobacih mu uzgred i krenem svojim putem.
Čovjek me bez komentara propusti, zbunjenim kimanjem potvrdi i ostane za mnom gledati u čudu. No u samo par koraka onim istim ljudima na prozorima koji su se malo prije bili pretvorili u uši opet vrati stari glas.
Znala sam, shvatila sam odmah se što će se sada dogoditi. To je, zasigurno!
Nada mnom je taman započinjao onaj čudnovati otočki mentalni proces o kojem su mi roditelji toliko puta pričali. Onaj koji nedokučivim interesom priče spaja nespojivo kao za inat, a zatim opet razdvaja već smisleno i jasno po sebi, a sve to čini tako lako kao da se igra. Onaj koji u isto vrijeme sudi i osuđuje, kudi i hvali, a da se pri tome nikada ne mogu jasno odrediti granice svijesti njegovih sudionika niti rub njihove zloće. Jer riječi su i zabava i igračka. Otok voli cirkus riječi. Njima redovito gnoji svoje sudbine; one loše žaljenjem, a one dobre maštom koja je zapravo samo nešto teže dokučena stvarnost. Riječi ovdje rečene znaju biti teške i opasne kao bolest. Njima se mogu uspješno svijati čak i one najjače mladice života ako nemaju zaštitu mudrosti, a opet, sve se to čini iz neke bolno ugodne, lepršave zabave koja se nikada ne može shvatiti do kraja. Ni zamjeriti joj se ne može jer ovdje najmanje ljudi žive samo o kruhu i o vodi.
Starce nad glavom je bilo čudesno slušati jer nisam bila dio njihovog svijeta. Nisu me se sjećali, imala sam siguran odmak onog koji s otoka uskoro odlazi, no slutila sam koliko su mogli biti opasni…
Žene su se poviše moje glave prve uskomešale šapatom, a zatim ulicom zaiskri delirijska radoznalost kojom se ionako vreli zrak konačno usije.
A koja je no žensko, a?... Koja je no, a? Je ji ku ol vos poznaje?Ji ku zno koja je no šinjorina?
Govori svit da je no ona ludo ca se kupo ujutro sila rano, da je u more je cin i sunce zorom smoci nogu u more. Govoridu judi kako su je vidili u pet ujutro kad su išli na trajekt da se kupo!
Ma je!?...Ala ludi ženi! A to je onda furešta? Koja, ca ste rekli ? Furešta! Furešta? Koja? Fuuureštaaaa…
Radoznalost im je zatim zamijenila faza ekstatična veselja; Ma gle, ludi ženi!...Jeste culi ca je rekla onemu coviku ca nji je ti pomoć?
Co? Ca je rekla? Nismo culi, co?Ma rekla mu je ni manji ni veći nego da sa su onđeli kolura verde!
I da ih je vidila...Oni su je sposili da ji ne ubije oni kip! Bilo ih je puno na kuću iz koji je pala ona statva i svi su bili zeleni! Ma kad vom govorim, baš tako je rekla, zeleni onđeli! A da joj ni doleti u glovu isto koji kus stinji kad tako govori? Jeste siguri da je dobro?Ma ke!.. Dobro je! … Somo joj je noga pinku karvova…
A znote judi moji ca ću vom jo sad reć…Pari mi se da som i jo isto vidila jednega onđela kolura verde malo pri kad som otvorala škure. Nemojte mi se rugat…. Bil je zelen kako zeleno trova…Je…. Za Divici Mariji, je! I sedil je na onu bilu stinu gori, i gledol me je vako kako jo vos sad gledon…
I bil je zelen da zeleniji ni mogal bit!
Žurila sam naprijed smijući se i u isto vrijeme sam osjetila sam prvo, sasvim lagano strujanje zraka; Zapuhat će maestral, spas!
Devedesetogodišnja
teta dočekala me je pred kućnim pragom sa sočnom pričom, podgrijanim ručkom i
široko raširenim očima. Dogodilo se, kaže, čudo!
Nad otokom je viđeno danas jato onđela. I to ne bilo kakvih nego kolura verde! No samo je jedan od njih ostao na zabatu Tombulove kuće. On je uznemireno hodao po krovu, dolazio do njegovog samog ruba kao da dalje ne može, kao da je u zamci. Sunce se dizalo i ne bi izdržao onu vrućinu.
Odozgo je, govore ljudi, pravio neke čudne pokrete krilima, mahao je njima u isto vrijeme i oštro i nježno, naizmjenično i brzo i sporo. Izgledalo je kao da furešti hoće reći nešto silno, silno važno… I Boga mi, malo poslije je pred nju pao kip i skoro ju je ubio.
To isto popodne je maestral jačao iz sata u sat kao nikada.
Bio je neobično vruć, neobično silovit i nije donio osvježenje. Umjesto ugode raznosio je riječi; fuuureeeeštaaa… onđeli kolura verdeeeee… fuuuureeeeštaaaaa…po svim pustim ulicama, po svim usnulim dvorima i svim kućama otoka.
Ljudi bi samo malo naćulili uši i saznali sve što se događa; i to čak u varijanti koja je najbolje odgovarala njihovom karakteru, temperamentu ili trenutnom raspoloženju.
Istina? Ona nikada nije samo jedna, to svatko na otoku kad - tad shvati!
Nad otokom je viđeno danas jato onđela. I to ne bilo kakvih nego kolura verde! No samo je jedan od njih ostao na zabatu Tombulove kuće. On je uznemireno hodao po krovu, dolazio do njegovog samog ruba kao da dalje ne može, kao da je u zamci. Sunce se dizalo i ne bi izdržao onu vrućinu.
Odozgo je, govore ljudi, pravio neke čudne pokrete krilima, mahao je njima u isto vrijeme i oštro i nježno, naizmjenično i brzo i sporo. Izgledalo je kao da furešti hoće reći nešto silno, silno važno… I Boga mi, malo poslije je pred nju pao kip i skoro ju je ubio.
To isto popodne je maestral jačao iz sata u sat kao nikada.
Bio je neobično vruć, neobično silovit i nije donio osvježenje. Umjesto ugode raznosio je riječi; fuuureeeeštaaa… onđeli kolura verdeeeee… fuuuureeeeštaaaaa…po svim pustim ulicama, po svim usnulim dvorima i svim kućama otoka.
Ljudi bi samo malo naćulili uši i saznali sve što se događa; i to čak u varijanti koja je najbolje odgovarala njihovom karakteru, temperamentu ili trenutnom raspoloženju.
Istina? Ona nikada nije samo jedna, to svatko na otoku kad - tad shvati!