HRVATSKI
VELIKANI SISAČKO-MOSLAVAČKOG KRAJA
STJEPAN RADIĆ - 2. dio -
tekst: Krešimir Dukarić
foto: Maja Dukarić
Stjepan Radić i njegova Hrvatska seljačka stranka, koja je tijekom godina mijenjala naziv, bili su glavna snaga otpora velikosrpskoj politici dinastije Karađorđević u vremenu od stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918. godine do atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928. godine.
Od početka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca s dinastijom Kararđorđevića na prijestolju, velikosrpska koncepcija novonastale države bila je samo proširenje Srbije na krajeve bivše Austro-Ugarske Monarhije. Velikosrpska vlast vladala je u temeljnim pitanjima unutarnjeg uređenja. Stvarala je državnu politiku, zakonodavstvo, sudstvo, vojsku, policiju, financije i poreze.
Stjepan Radić preuzeo je iz pravaškoga pokreta ideju dr. Ante Starčevića o hrvatskom povijesnom državnom pravu i prenio ju je u hrvatska sela. Na taj način ona je obuhvatila cijelo hrvatsko nacionalno biće.
STJEPAN RADIĆ - 2. dio -
tekst: Krešimir Dukarić
foto: Maja Dukarić
Stjepan Radić i njegova Hrvatska seljačka stranka, koja je tijekom godina mijenjala naziv, bili su glavna snaga otpora velikosrpskoj politici dinastije Karađorđević u vremenu od stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918. godine do atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928. godine.
Od početka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca s dinastijom Kararđorđevića na prijestolju, velikosrpska koncepcija novonastale države bila je samo proširenje Srbije na krajeve bivše Austro-Ugarske Monarhije. Velikosrpska vlast vladala je u temeljnim pitanjima unutarnjeg uređenja. Stvarala je državnu politiku, zakonodavstvo, sudstvo, vojsku, policiju, financije i poreze.
Stjepan Radić preuzeo je iz pravaškoga pokreta ideju dr. Ante Starčevića o hrvatskom povijesnom državnom pravu i prenio ju je u hrvatska sela. Na taj način ona je obuhvatila cijelo hrvatsko nacionalno biće.
Ideolog
Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević pozivajući se na povijesno hrvatsko
državno pravo zastupao je punu nacionalnu slobodu. Smatrao je da hrvatski narod
može osigurati svoju samobitnost i svoj opstanak jedino razvitkom vlastite
nacionalne svijesti, a svoju budućnost osigurati jedino ako izbori vlastitu
državnost. Također, utvrdio je da hrvatsko državno pravo mora biti temelj svake
poštene hrvatske i narodne politike.
U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Stjepan Radić i njegova stranka bili su uporni na stajalištu republikanizma i poštovanja hrvatske državne i nacionalne posebnosti, ali u uvjetima velikosrpske politike nije bilo rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja. To je pokazao i atentat na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928. godine.
Već 1904. godine na poticaj Stjepana Radića i brata Antuna utemeljena je Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS). Bila je programski usmjerena na prosvjećivanje i gospodarski razvoj, a na temelju hrvatskog narodnog jedinstva i u skladu s hrvatskim državnim i povijesnim pravom. Ciljevi stranke bili su preustroj Austro-Ugarske Monarrhije na federativnoj osnovi. Na izborima 1906. godine HPSS nije dobila ni jedan mandat, 1910. dobiva 3, a na ponovljenim izborima iste godine 9 mandata.
Za republiku
Nakon uspostave Kraljevine SHS stranka se 1919. godine izjašnjava za republiku. Na temelju prikupljenih potpisa za Memorandum, zahtjeva na Mirovnoj konferenciji u Parizu saziv hrvatske konstituante na osnovi prava o samoodređenju naroda.
Godine 1920. mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) i zalaže se za uspostavu neutralne seljačke mirotvorne republike. Na izborima 1923. nastupa na cjelokupnome hrvatskom području i dobiva 69 mandata. Izrađuje ustavni program s elementima federalizma i konfederalizma.
U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Stjepan Radić i njegova stranka bili su uporni na stajalištu republikanizma i poštovanja hrvatske državne i nacionalne posebnosti, ali u uvjetima velikosrpske politike nije bilo rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja. To je pokazao i atentat na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928. godine.
Već 1904. godine na poticaj Stjepana Radića i brata Antuna utemeljena je Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS). Bila je programski usmjerena na prosvjećivanje i gospodarski razvoj, a na temelju hrvatskog narodnog jedinstva i u skladu s hrvatskim državnim i povijesnim pravom. Ciljevi stranke bili su preustroj Austro-Ugarske Monarrhije na federativnoj osnovi. Na izborima 1906. godine HPSS nije dobila ni jedan mandat, 1910. dobiva 3, a na ponovljenim izborima iste godine 9 mandata.
Za republiku
Nakon uspostave Kraljevine SHS stranka se 1919. godine izjašnjava za republiku. Na temelju prikupljenih potpisa za Memorandum, zahtjeva na Mirovnoj konferenciji u Parizu saziv hrvatske konstituante na osnovi prava o samoodređenju naroda.
Godine 1920. mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) i zalaže se za uspostavu neutralne seljačke mirotvorne republike. Na izborima 1923. nastupa na cjelokupnome hrvatskom području i dobiva 69 mandata. Izrađuje ustavni program s elementima federalizma i konfederalizma.
Stjepan
Radić 1923. godine putuje u Beč, London i Moskvu. U Moskvi je svoju stranku
HRSS učlanio u Međunarodni seljački savez, tzv. „Zelenu internacionalu“. Zbog
toga je uhićen početkom 1925. godine. A već ranije beogradska vlada zabranila
je svaku političku djelatnost Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke.
Do sredine 1924. godine Radić je vodio oporbenu politiku izvan parlamenta,iako na izborima 1923. godine Hrvatska republikanska seljačka stranka postiže velik uspjeh. Ali, odbijanje zastupnika HRSS-a da uđu u Skupštinu paralizira njezin rad.
Hrvatsko pitanje postaje temeljno političko pitanje, koje ne gubi na intenzitetu čak ni onda kad se Radić odrekne svoga republikanizma, dođe u Skupštinu i pristane ući čak i u vladu. Radić je priznao Vidovdanski ustav i s radikalima u srpnju 1925. godine sastavio koalicijsku vladu. Suradnja Radića s radikalima potrajala je do početka 1927. godine.
Stvaranjem Seljačko demokratske koalicije 1927. godine te zajedničkim Radićevim i Pribičevićevim nastupanjem u Skupštini kao da se hrvatskom pitanju stvaraju povoljniji uvjeti.Međutim, što je hrvatska politika nastupala jedinstvenija, bio je i jači otpor srbijanskih političara i dvora, dok u Skupštini nije pucano na Stjepana Radića i njegove najbliže suradnike.
Nema političkog rješenja
Poslije krvoprolića u Narodnoj skupštini, odnos snaga u političkoj areni bio je takav da nijedna politička stranka ili koalicija nije više bila u stanju izaći s rješenjem koje bi bilo prihvatljivo za ostale.
Kralj Aleksandar i njegova najbliža okolina odigrali su veliku ulogu u različitim političkim grupiranjima u ustavno-parlamentarnom razdoblju, koja nisu vodila prema smirivanju, već stalnom zaoštravanju međustranačkih sukoba. Cilj kraljevog usmjeravanja političkog života bio je stvoriti takvu situaciju u stranačko-parlamentarnim odnosima u kojoj će jedino rješenje biti uklanjanje političkih stranaka i ustavno-parlamentarnog mehanizma u korist apsolutne vlasti - monarha.
U prvih deset godina postojanja zajedničke jugoslavenske države pokušaji na savladavanju nasljeđene zaostalosti, razlika i disproporcija u području društveno-ekonomskog razvoja, lomili su se zbog otpora i ineteresa, određenih regionalnim, nacionalnim, vjerskim i političko-stranačkim odnosima.
Ostavka vlade četvorne koalicije krajem prosinca 1928. godine na čijem se čelu poslije atentata u Narodnoj Skupštini nalazio A. Korošec i konzultacije kralja sa šefovima političkih stranaka početkom siječnja 1929. godine, bile su predigra državnom udaru 6. siječnja 1929. godine. Konzultacije sa šefovima političkih stranaka u dvoru 3. do 5. siječnja bile su formalnosti, jer odluka o državnom udaru već je donešena.
Do sredine 1924. godine Radić je vodio oporbenu politiku izvan parlamenta,iako na izborima 1923. godine Hrvatska republikanska seljačka stranka postiže velik uspjeh. Ali, odbijanje zastupnika HRSS-a da uđu u Skupštinu paralizira njezin rad.
Hrvatsko pitanje postaje temeljno političko pitanje, koje ne gubi na intenzitetu čak ni onda kad se Radić odrekne svoga republikanizma, dođe u Skupštinu i pristane ući čak i u vladu. Radić je priznao Vidovdanski ustav i s radikalima u srpnju 1925. godine sastavio koalicijsku vladu. Suradnja Radića s radikalima potrajala je do početka 1927. godine.
Stvaranjem Seljačko demokratske koalicije 1927. godine te zajedničkim Radićevim i Pribičevićevim nastupanjem u Skupštini kao da se hrvatskom pitanju stvaraju povoljniji uvjeti.Međutim, što je hrvatska politika nastupala jedinstvenija, bio je i jači otpor srbijanskih političara i dvora, dok u Skupštini nije pucano na Stjepana Radića i njegove najbliže suradnike.
Nema političkog rješenja
Poslije krvoprolića u Narodnoj skupštini, odnos snaga u političkoj areni bio je takav da nijedna politička stranka ili koalicija nije više bila u stanju izaći s rješenjem koje bi bilo prihvatljivo za ostale.
Kralj Aleksandar i njegova najbliža okolina odigrali su veliku ulogu u različitim političkim grupiranjima u ustavno-parlamentarnom razdoblju, koja nisu vodila prema smirivanju, već stalnom zaoštravanju međustranačkih sukoba. Cilj kraljevog usmjeravanja političkog života bio je stvoriti takvu situaciju u stranačko-parlamentarnim odnosima u kojoj će jedino rješenje biti uklanjanje političkih stranaka i ustavno-parlamentarnog mehanizma u korist apsolutne vlasti - monarha.
U prvih deset godina postojanja zajedničke jugoslavenske države pokušaji na savladavanju nasljeđene zaostalosti, razlika i disproporcija u području društveno-ekonomskog razvoja, lomili su se zbog otpora i ineteresa, određenih regionalnim, nacionalnim, vjerskim i političko-stranačkim odnosima.
Ostavka vlade četvorne koalicije krajem prosinca 1928. godine na čijem se čelu poslije atentata u Narodnoj Skupštini nalazio A. Korošec i konzultacije kralja sa šefovima političkih stranaka početkom siječnja 1929. godine, bile su predigra državnom udaru 6. siječnja 1929. godine. Konzultacije sa šefovima političkih stranaka u dvoru 3. do 5. siječnja bile su formalnosti, jer odluka o državnom udaru već je donešena.
Stjepan Radić putuje u Beč, London i Moskvu 1923. godine. U Moskvi
je svoju stranku HRSS učlanio u Međunarodni seljački savez, tzv. "Zelenu
internacionalu". Zbog toga je uhićen početkom 1925. godine. A već ranije
beogradska vlada zabranila je svaku političku djelatnost Radićeve Hrvatske
republikanske seljačke stranke.