Tekst: Krešimir Dukarić
Foto: Maja Dukarić
HRVATSKI VELIKANI SISAČKO-MOSLAVAČKOG KRAJA
STJEPAN RADIĆ
Među uzrocima raspadanja starojugoslavenske državne organizacije 1941. godine bilo je nacionalno pitanje, zbog kojeg je lakše došlo do raspada no što su očekivali prijatelji i neprijatelji Kraljevine Jugoslavije. Nacionalni sukobi bili su dio općih socijalnih prilika, a nacionalno pitanje kao da je od početka Kraljevine SHS pa sve do sloma 1941. godine, određivalo karakter svih drugih problema. U političkom životu nacionalni problemi različito su se pojavljivali, od jedne nacije do druge.
Budući da rješenje nije postignuto, Hrvati u razdoblju od 1. prosinca 1918. godine, kada je proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca pa sve do raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, žive u teškim uvjetima, koje je brutalno stvorila velikosrpska vlast.
Foto: Maja Dukarić
HRVATSKI VELIKANI SISAČKO-MOSLAVAČKOG KRAJA
STJEPAN RADIĆ
Među uzrocima raspadanja starojugoslavenske državne organizacije 1941. godine bilo je nacionalno pitanje, zbog kojeg je lakše došlo do raspada no što su očekivali prijatelji i neprijatelji Kraljevine Jugoslavije. Nacionalni sukobi bili su dio općih socijalnih prilika, a nacionalno pitanje kao da je od početka Kraljevine SHS pa sve do sloma 1941. godine, određivalo karakter svih drugih problema. U političkom životu nacionalni problemi različito su se pojavljivali, od jedne nacije do druge.
Budući da rješenje nije postignuto, Hrvati u razdoblju od 1. prosinca 1918. godine, kada je proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca pa sve do raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, žive u teškim uvjetima, koje je brutalno stvorila velikosrpska vlast.
Trebarjevo,
Desno i Lijevo, dva su naselja u općini Martinska Ves u Sisačko - moslavačkoj
županiji. Nalaze se uz rijeku Savu, 15 kilometara sjeverno od Siska. U Desnom
Trebarjevu u obiteljskoj zadruzi Radića rođeni su Stjepan i Antun Radić.
Stjepan Radić rođen je 1871. godine. Antun Radić, koji je 1900. godine počeo objavljivati list "Dom", namijenjen seljacima, rođen je 1868. godine. Godine 1904. Antun i Stjepan Radić osnovali su Hrvatsku pučku seljačku stranku, koja je nakon 1918. godine postala glavna hrvatska politička stranka.
Stjepan Radić rođen je 1871. godine. Antun Radić, koji je 1900. godine počeo objavljivati list "Dom", namijenjen seljacima, rođen je 1868. godine. Godine 1904. Antun i Stjepan Radić osnovali su Hrvatsku pučku seljačku stranku, koja je nakon 1918. godine postala glavna hrvatska politička stranka.
Dinastija
Karađorđević
I činjenice o nastanku zajedničke države južnih Slavena pokazuju tadašnju tešku situaciju hrvatskog naroda. Ta nova državna tvorevina nastala je i kao rezultat propadanja Austro-Ugarske monarhije. Stvorena je iz potrebe zemalja pobjednica u I. svjetskom ratu da osiguraju utjecaj na važnom europskom raskršću putova. Težnja dinastije Karađorđević da svoje državne granice proširi prema nacrtima o Velikoj Srbiji spriječila je bilo kakvo rješenje hrvatskog pitanja. Beogradski režim nastojao je od postojećih nacija formirati jedan narod, a sve narode kruto se podvrgavalo velikosrpskoj vladajućoj oligarhiji. Iako je zajednička država stvorena prema koncepcijama građanskih političkih stranaka, u njoj su cijeli narodi bili brutalno obespravljeni.
I činjenice o nastanku zajedničke države južnih Slavena pokazuju tadašnju tešku situaciju hrvatskog naroda. Ta nova državna tvorevina nastala je i kao rezultat propadanja Austro-Ugarske monarhije. Stvorena je iz potrebe zemalja pobjednica u I. svjetskom ratu da osiguraju utjecaj na važnom europskom raskršću putova. Težnja dinastije Karađorđević da svoje državne granice proširi prema nacrtima o Velikoj Srbiji spriječila je bilo kakvo rješenje hrvatskog pitanja. Beogradski režim nastojao je od postojećih nacija formirati jedan narod, a sve narode kruto se podvrgavalo velikosrpskoj vladajućoj oligarhiji. Iako je zajednička država stvorena prema koncepcijama građanskih političkih stranaka, u njoj su cijeli narodi bili brutalno obespravljeni.
Malo
je vremena proteklo od 1. prosinca 1918. godine i Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca pokazuje pravo lice. Već 5. prosinca spomenute godine – krvoproliće
na Jelačićevom trgu u Zagrebu. Unitaristi, koji su slavili ujedinjenje,
vrijeđali su prolaznike. Kad su hrvatski građani i vojnici uzviknuli: „Dolje
dinastija. Dolje kralj Petar“, intervenirala je policija i ubila je petnaest i
ranila dvadeset demonstranata.
Kad događaji krivo krenu i to na samom početku, teško je sve ispraviti i popraviti. Tako nije pomogao niti tri dana ranije proglas Stranke prava koja je podsjetila Hrvate na nauk Ante Starčevića o samostalnoj hrvatskoj državi. Također je upozoreno kako je do ujedinjenja došlo bez suglasnosti Sabora.
Još prije ujedinjenja, 24. studenoga 1918. godine Stjepan Radić rekao je da odluku o ujedinjenu ima pravo donijeti jedino Hrvatski sabor. Bilo je to na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, nastalo 5. listopada 1918. godine, bio je vrhovni organ vlasti za Hrvate, Slovence i Srbe koji su živjeli u Austro - Ugarskoj, koja je izgubila rat i prestala postojati.
Na spomenutoj sjednici u raspravi o ujedinjenju, Stjepan Radić govorio je i o tome da Hrvati hoće republiku. Istaknuo je da sličan jezik nije dovoljan razlog za ujedinjenje i da Središnji odbor nema pravo donijeti odluku o zajedničkoj državi. Rekao je zastupnicima.“ Ne srljajte kao guske u maglu“. Ipak, izabran je Odbor sedmorice, koji je izradio „Naputke“ – uvjete ujedinjenja. Prema tim uvjetima, konstituanta trebala se sastati najkasnije šest mjeseci poslije sklapanja mira i donijeti konačnu odluku o državnom uređenju, republici ili monarhiji. "Naputcima“ je predviđeno privremeno postojanje Državnog vijeća te zemaljskih vlada i parlamenata. Na snazi su trebali ostati pokrajinski zakoni. Također, određeno je da će odluku o konačnoj organizaciji države donijeti Narodna skupština dvotrećinskom većinom.
Četiri dana poslije, svi dogovoreni uvjeti ostaju samo na papiru, jer 28. studenoga 1918. godine Delegacija Države Slovenaca, Hrvata i Srba predvođena Svetozarom Pribičevićem stiže u Beograd i odustaje od „Naputaka“, pod utjecajem Svetozara Pribičevića, unitarista i monarhista. Spomenuta Delegacija izrađuje „Adresu ujedinjenja“, koju predaje regentu Aleksandru.
Treba podsjetiti da je Hrvatski sabor 29. listopada 1918. godine proglasio pristupanje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije - Državi Slovenaca, Hrvata i Srba.
U takvima uvjetima počinje teška i dugotrajna bitka za rješenje hrvatskog pitanja u jugoslavenskoj državi. U veljači 1919. godine Glavna skupština Hrvatske pučke seljačke stranke prihvatila je rezoluciju, koja se zalaže za neutralnu seljačku republiku i saziv hrvatske ustavotvorne skupštine. Tada je zaključeno da se takav zahtjev uputi i mirovnoj konferenciji u Parizu. Rezolucijom u ožujku iste godine proglašeno je da hrvatski građani ne priznaju tzv. Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, jer je proglašena izvan Hrvatskog sabora. Zbog toga su članovi HPSS-e proganjani i zatvarani, a posebno je na udaru velikosrpskog režima bio Stjepan Radić.
Kad događaji krivo krenu i to na samom početku, teško je sve ispraviti i popraviti. Tako nije pomogao niti tri dana ranije proglas Stranke prava koja je podsjetila Hrvate na nauk Ante Starčevića o samostalnoj hrvatskoj državi. Također je upozoreno kako je do ujedinjenja došlo bez suglasnosti Sabora.
Još prije ujedinjenja, 24. studenoga 1918. godine Stjepan Radić rekao je da odluku o ujedinjenu ima pravo donijeti jedino Hrvatski sabor. Bilo je to na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, nastalo 5. listopada 1918. godine, bio je vrhovni organ vlasti za Hrvate, Slovence i Srbe koji su živjeli u Austro - Ugarskoj, koja je izgubila rat i prestala postojati.
Na spomenutoj sjednici u raspravi o ujedinjenju, Stjepan Radić govorio je i o tome da Hrvati hoće republiku. Istaknuo je da sličan jezik nije dovoljan razlog za ujedinjenje i da Središnji odbor nema pravo donijeti odluku o zajedničkoj državi. Rekao je zastupnicima.“ Ne srljajte kao guske u maglu“. Ipak, izabran je Odbor sedmorice, koji je izradio „Naputke“ – uvjete ujedinjenja. Prema tim uvjetima, konstituanta trebala se sastati najkasnije šest mjeseci poslije sklapanja mira i donijeti konačnu odluku o državnom uređenju, republici ili monarhiji. "Naputcima“ je predviđeno privremeno postojanje Državnog vijeća te zemaljskih vlada i parlamenata. Na snazi su trebali ostati pokrajinski zakoni. Također, određeno je da će odluku o konačnoj organizaciji države donijeti Narodna skupština dvotrećinskom većinom.
Četiri dana poslije, svi dogovoreni uvjeti ostaju samo na papiru, jer 28. studenoga 1918. godine Delegacija Države Slovenaca, Hrvata i Srba predvođena Svetozarom Pribičevićem stiže u Beograd i odustaje od „Naputaka“, pod utjecajem Svetozara Pribičevića, unitarista i monarhista. Spomenuta Delegacija izrađuje „Adresu ujedinjenja“, koju predaje regentu Aleksandru.
Treba podsjetiti da je Hrvatski sabor 29. listopada 1918. godine proglasio pristupanje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije - Državi Slovenaca, Hrvata i Srba.
U takvima uvjetima počinje teška i dugotrajna bitka za rješenje hrvatskog pitanja u jugoslavenskoj državi. U veljači 1919. godine Glavna skupština Hrvatske pučke seljačke stranke prihvatila je rezoluciju, koja se zalaže za neutralnu seljačku republiku i saziv hrvatske ustavotvorne skupštine. Tada je zaključeno da se takav zahtjev uputi i mirovnoj konferenciji u Parizu. Rezolucijom u ožujku iste godine proglašeno je da hrvatski građani ne priznaju tzv. Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, jer je proglašena izvan Hrvatskog sabora. Zbog toga su članovi HPSS-e proganjani i zatvarani, a posebno je na udaru velikosrpskog režima bio Stjepan Radić.
Gubitak
hrvatskih teritorija
Hrvati
su čak i gubili svoj teritorij u Kraljevini SHS. Rapalskim ugovorom 1920.
godine Kraljevina SHS ustupila je Italiji dijelove hrvatskog teritorija. Tako
je Istra (bez Kastva) pripala Italiji kao i Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Sušac
i Palagruža.
Rijeka je proglašena neovisnim gradom-državom pod zaštitom Lige naroda. Do siječnja 1921. godine trajala je vlast jurišnika predvođena Gabrielom D. Anunziom, koji su Rijeku zaposjeli u rujnu 1919. godine. Ipak, i Rijeka je pripala Italiji Rimskim sporazumom 1924. godine. Hrvati su na tom teritoriju proganjani, škole su zatvarane, a sustavno se provodila talijanizacija.
San o Velikoj Srbiji
Sve do tada kao i do samog raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, velikosrpska vlast činila je sve kako bi ostvarila san o Velikoj Srbiji. O tome svjedoče kasniji tragični događaji u zajedničkoj jugoslavenskoj tvorevini, kojom brutalno vlada beogradski režim.
Vidovdanski ustav, proglašen 28. lipnja 1921. godine, potvrdio je monarhiju, centralizam i neograničenu vlast kralja Aleksandra, vladarskog člana dinastije Karađorđević. Budući da su hrvatski zastupnici istupili iz beogradske ustavotvorne skupštine zbog nametnute majorizacije, Vidovdanski ustav donesen je običnom većinom. Ustavom je proglašena ustavno-parlamentarna monarhija s iznimnim ovlastima kralja. Država je uređena centralistički i dokinute su povijesne cjeline. Uspostavljen je nacionalni unitarizam „troimenog naroda“. Na taj način velikosrpska politika učvršćuje svoju vlast.
Rijeka je proglašena neovisnim gradom-državom pod zaštitom Lige naroda. Do siječnja 1921. godine trajala je vlast jurišnika predvođena Gabrielom D. Anunziom, koji su Rijeku zaposjeli u rujnu 1919. godine. Ipak, i Rijeka je pripala Italiji Rimskim sporazumom 1924. godine. Hrvati su na tom teritoriju proganjani, škole su zatvarane, a sustavno se provodila talijanizacija.
San o Velikoj Srbiji
Sve do tada kao i do samog raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, velikosrpska vlast činila je sve kako bi ostvarila san o Velikoj Srbiji. O tome svjedoče kasniji tragični događaji u zajedničkoj jugoslavenskoj tvorevini, kojom brutalno vlada beogradski režim.
Vidovdanski ustav, proglašen 28. lipnja 1921. godine, potvrdio je monarhiju, centralizam i neograničenu vlast kralja Aleksandra, vladarskog člana dinastije Karađorđević. Budući da su hrvatski zastupnici istupili iz beogradske ustavotvorne skupštine zbog nametnute majorizacije, Vidovdanski ustav donesen je običnom većinom. Ustavom je proglašena ustavno-parlamentarna monarhija s iznimnim ovlastima kralja. Država je uređena centralistički i dokinute su povijesne cjeline. Uspostavljen je nacionalni unitarizam „troimenog naroda“. Na taj način velikosrpska politika učvršćuje svoju vlast.
Pucnjava
u duh hrvatskog naroda
Tragično je završio život Stjepana Radića, velikana hrvatske politike. Godine 1923. Stjepan Radić putuje u Beč, London i Moskvu. Svoju stranku HRSS učlanio je u Moskvi u Međunarodni seljački savez, tzv. „Zelenu internacionalu“. To je bilo sasvim dovoljno da bude uhićen početkom 1925. godine. Prije toga je beogradska vlada zabranila svaku političku djelatnost Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke.
Sva brutalnost velikosrpske hegemonije dokazana je i u Narodnoj skupštini u Beogradu, 20. lipnja 1928. godine. Tada je radikalni poslanik Puniša Račić izvršio zločin na hrvatskim političarima. Pucao je i usmrtio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića, koji je preminuo 8. kolovoza 1928. godine.
Teško ranjeni Ivan Pernar, u svom ukupnom političkom djelovanju doživio je burne događaje. Njegov život, na svoj način, pokazuje težinu, dio povijesti i dramatičnost hrvatskog pitanja. Pernar je nakon Obznane uhićen i tri godine proveo je u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici.Ustaška vlast uhitila ga je 1941. godine, ali je oslobođen. Ponovo je završio u zatvoru zbog navodnog sudjelovanja u zavjeri Vokić – Lorković 1944. godine. Emigrirao je 1945. godine. Od 1948. godine u Sjedinjenim Američkim Državama okupljao je hrvatsko iseljeništvo. Osim toga, pisao je u glasilima bliskim HSS-u.
Monarhodiktatura – krinka za velikosrpsku politiku
Tragično je završio život Stjepana Radića, velikana hrvatske politike. Godine 1923. Stjepan Radić putuje u Beč, London i Moskvu. Svoju stranku HRSS učlanio je u Moskvi u Međunarodni seljački savez, tzv. „Zelenu internacionalu“. To je bilo sasvim dovoljno da bude uhićen početkom 1925. godine. Prije toga je beogradska vlada zabranila svaku političku djelatnost Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke.
Sva brutalnost velikosrpske hegemonije dokazana je i u Narodnoj skupštini u Beogradu, 20. lipnja 1928. godine. Tada je radikalni poslanik Puniša Račić izvršio zločin na hrvatskim političarima. Pucao je i usmrtio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića, koji je preminuo 8. kolovoza 1928. godine.
Teško ranjeni Ivan Pernar, u svom ukupnom političkom djelovanju doživio je burne događaje. Njegov život, na svoj način, pokazuje težinu, dio povijesti i dramatičnost hrvatskog pitanja. Pernar je nakon Obznane uhićen i tri godine proveo je u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici.Ustaška vlast uhitila ga je 1941. godine, ali je oslobođen. Ponovo je završio u zatvoru zbog navodnog sudjelovanja u zavjeri Vokić – Lorković 1944. godine. Emigrirao je 1945. godine. Od 1948. godine u Sjedinjenim Američkim Državama okupljao je hrvatsko iseljeništvo. Osim toga, pisao je u glasilima bliskim HSS-u.
Monarhodiktatura – krinka za velikosrpsku politiku
Kralj Aleksandar izvodi državni udar 6. siječnja 1929. godine i
uvodi Šestosiječanjsku diktaturu. Raspušta Skupštinu, ukida Ustav i zabranjuje
rad političkih stranaka. Na taj način došlo je do grubog nacionalnog pritiska
od strane monarhodiktature te građanskog i političkog bespravlja. Tome treba
pridodati samovolju državnog aparata u kojem su glavnu riječ vodili političari
ranije istaknuti predstavnici velikosrpskog hegemonizma. Monarhodiktatura nije
otišla dalje od ponavljanja gesla o državnom i narodnom jedinstvu i integralnom
jugoslavenstvu, koji je bio samo krinka za velikosrpsku politiku.
Pišući ove redke treba li još posebno naglasiti da je velikosrpska politika sve vrijeme izravna opasnost za Hrvatsku, što se naročito pokazalo devedesetih godina prošlog stoljeća. u velikosrpskoj agresii, predvođenoj Slobodanom Miloševićem, na samostalnu Republiku Hrvatsku. Ipak, ne zaboravimo nikad da smo domovinskim obrambenim ratom obranili teško izborenu slobodu i samostalnost.
U listopadu 1929. godine proglašena je Kraljevina Jugoslavija.
Pišući ove redke treba li još posebno naglasiti da je velikosrpska politika sve vrijeme izravna opasnost za Hrvatsku, što se naročito pokazalo devedesetih godina prošlog stoljeća. u velikosrpskoj agresii, predvođenoj Slobodanom Miloševićem, na samostalnu Republiku Hrvatsku. Ipak, ne zaboravimo nikad da smo domovinskim obrambenim ratom obranili teško izborenu slobodu i samostalnost.
U listopadu 1929. godine proglašena je Kraljevina Jugoslavija.
Kralj
Aleksandar izvodi državni udar 6. siječnja 1929. godine i uvodi
Šestosiječanjsku diktaturu. Raspušta Skupštinu, ukida Ustav i zabranjuje rad političkih
stranaka. Na taj način došlo je do grubog nacinalnog pritiska od strane
monarhodiktature te građanskog i političkog bespravlja.